Seren Kjerkegor
5. maj 1813 - 11. novembar 1855



Danski filozof, teolog i pesnik, jedan od osnivača egzistencijalističe filozofije. Veliki kritičar sistematizovane racionalističke misli, posebno hegelizma, ali i formalnih običaja crkve. Kao i sve stvaraoce koji su bili ispred svog vremena, Kjerkegora su počeli da cene tek decenijama nakon njegove smrti, da bi puni afirmaciju stekao vek kasnije.

Sjerenov otac, Mihael Pedersen, bio je veoma uspešni trgovac vunenim artiklima u Kopenhagenu. U mladosti je bio siromašni pomoćnik na seoskoj farmi, ali od trenutka kada se preselio u glavni grad Danske i posvetio novom poslu, neprekidno je napredovao. Celokupno bogatstvo je uložio u prvoklasne obveznice i tako bio među malobrojnima koji su uspeli da izbegnu bankrot 1813. godine. Sjerenova majka, En, pre no što će postati druga Mihaelova žena bila je kućna pomoćnica u kući Kjerkegorovih. On se oženio s njom u godini smrti svoje prve supruge, jer je već bila u četvrtom mesecu trudnoće.

Kjerkegor nije imao bezbrižno detinjstvo, jer se od malih nogu suočio sa nečim što će kasnije nazivati velikim zemljotresom. Naime, dok je njegov otac još uvek bio mladi, siromašni pastir na farmi, kivan na uslove u kojima živi, on je prokleo Boga. Odrekavši ga se, on ubrzo, kao dvanaestogodišnjak, odlazi kod ujaka u Kopenhagen, da bi postao njegov šegrt u trgovini. Mihael pokazuje izuzetan trgovački talenat i ubrzo pokreće samostalan posao. Uspeh je bio tako neverovatan, da se već u četrdesetoj godini sasvim povukao i lagodno živeo od stečene imovine. Ali, nikada nije uspeo da zaboravi čin proklinjanja, osećajući da je prodao dušu zarad zemaljskog uspeha. Sjeren je u dvadeset i petoj godini saznao u potpunosti sve detalje ove priče i iznenada mu je postalo jasno zbog čega je otac imao snažno osećanje krivice i odakle je potekla priča o prokletstvu, u koje ga je uveravala rana smrt majke i petoro od sedmoro braće i sestara. Otac je bio ubeđen da ni jedno njegovo dete neće preživeti Hristove godine (33). Uveren da ni on neće preživeti ove godine, Kjerkegor se sasvim ozbiljno posvetio pisanju. Tako je Kjerkegor, pored velikog bogatstva nasledio i očevu depresivnost, snažan osećaj krivice, strah od prokletstva porodice, ali i neverovatnu oštrinu uma i sposobnost kreativne imaginacije.

1838. godine umro mu je otac u 82. godini života, a Sjeren je diplomirao na studijama teologije. Očevu duboku starost nije smatrao blagoslovom, već prokletstvom. On je živeo toliko dugo da bi patio zbog smrti svojih najbližih.

1840. verio se sa, Reginom Olsen (1822 - 1904), koja je poticala iz bogate i ugledne porodice iz Kopenhagena. Međutim, sa svakim novim danom hvatala ga je sve veća panika, strah da nije odgovarajuća osoba za svoju ženu. Ovaj strah je poticao iz više izvora. Prvo, oduvek je bio slabog zdravlja, što ga je samo još dodatno uveravalo da će se ispuniti porodična kletva. Zatim, imao je česte napade depresije, za šta je smatrao da Regina neće imati razumevanja, a ako bi i imala, mislio je da, svejedno, ne bi bio odgovoran muž i otac. A tu je i zabrinutost da bi njegova deca nasledila neke od mentalnih bolesti, od kojih su bolovali pojedini članovi familije. Želeo je da raskine veridbu, ali što je svoju verenicu više gurao od sebe, to se ona snažnije vezivala za njega. Na kraju je osmislio scenu po kojoj će pred svetom on ispasti nitkov, a ona biti prinuđena da ga napusti, čuvajući svoj dobar glas. Krajem godine, pre no što je krenuo na svoje prvo od četiri putovanja u Berlin (što su njegovi jedini odlasci u inostranstvo) prisustvovao je uskršnjoj misi, na kojoj je ponovo video Reginu. Prilikom uskršnje mise (tokom službe sveštenika) ona mi je mahnula. Ne znam je li to bio čin opraštanja, ali u svakom slučaju, učinila je to veoma srdačno" - zapisao je u svoj dnevnik. Ova romansa je duboko je uticala na Kjerkegora, tako da se razmišljanja podstaknuta njihovim odnosom reflektuju u gotovo svim njegovim delima.

Uskoro je do njega stigla vest da se Regina verila sa svojim učiteljem klavira.

1843. godine Kjerkegor je objavio svoju prvu knjigu Ili/Ili: Fragmenti života" i to pod pseudonimom Victor Eremita (pobednički pustinjak). Važno je napomenuti da se Kjerkegorova filozofska misao može razumeti jedino čitanjem svih njegovih dela, jer su sva ona deo složene filozofske šeme, koju je isplanirao još na početku. On je smatrao da je ljudima sve predstavljeno pojednostavljeno: novine im prezentuju već pripremljena mišljenja, popularna kultura nudi već spremljene vrednosti, a filozofske škole vlastite teze kao neprikosnovene istine. Zato je on stvari učinio težim. Da bi ovo postigao, koristio se raznim sredstvima, između ostalog i indirektnom komunikacijom". Ona se sastojala od suočavanja čitaoca sa protivrečnostima. Pomoću pseudonima, uvoda, postskriptuma, međufaza, preliminarnih izvoda, ponavljanja, ironije i drugih sredstva podrivao je i zamagljivao namere autora. Tako se ni jedna istina" prezentovana u tekstu, ne može prosto naučiti napamet ili prihvatiti objektivno". Umesto toga, tekst predstavlja uglačanu površinu koja čitaoca suočava sa sopstvenim odrazom. Način na koji će čitalac prići tekstu, razumeti ga i o njemu prosuditi, zavisiće više od čitaoca nego od teksta. Otuda od samog starta, on piše dve serije tekstova: dela objavljena pod pseudonimima i Poučne besede" objavljene pod njegovim pravim imenom. Besede" objavljuje od početka, želeći da pokaže da one ne idu nezavisno, ali i da je od početka bio na religioznom stanovištu. Besede" su direktne, ali upućene samo hrišćanima koji razumeju njihovu terminologiju. Indirektna komunikacija, kojom se koristi u delima potpisanim pseudonimima, služi obmanjivanju onih koji su napolju, izvan - kao što su danski hegelisti i njihovi sledbenici. Ovim delima on parodira Hegelovu Enciklopediju", a time podriva celokupan sistem danskih hegelista. Smatrao je da svi sistemi negiraju pojedinca. Na primer, za Hegela je čovek značajan kao Ideja, a beznačajan kao privremeno biće, tj. nisu mu bitni lični, egzistencijalni strahovi. Kjerkegor je govorio da ne umire opšti čovek" koji je deo sistema, već umirem ja i niko drugi ne može doživeti moje iskustvo u suočavanju sa smrću."



Kjerkegor je verovao da svaki pojedinac mora biti svestan odgovornosti pred izborima koje u životu čini, jer sebe izgrađuje i određuje upravo tim izborima. Oni ne smeju biti pod uticajem univerzalnih, objektivnih standarda, već subjektivnih, što će kasnije postati suština egzistencijalističke misli. U knjizi Ili/Ili", on nudi dve alternative - estetiku i etiku. Prvi deo knjige pisan je sa estetske tačke gledišta, gde esteta poznaje ljubav samo kao seksualno zadovoljstvo. U nekim segmentima, ovaj deo je bio skandalozan, jer prikazuje stvari iz ugla ciničnog, modernog probisveta, kojem je glavni cilj bežanje od dosade i čija uloga kulminira u Dnevniku zavodnika". Drugi deo knjige pisan je sa tačke gledišta Sudije i sastavljen je u formi pisama, kao sredstvom komunikacije sa estetskim autorom prvog dela. Dok je u prvom delu ljubav paradigma zavođenja, u drugom delu je paradigma braka. Sudija pokušava da objedini estetiku i etiku u braku, objašnjavajući da ljubav u braku ne isključuje čulna zadovoljstva već jedino sebičnu požudu. Između estetske i etičke etape nalazi se granica - nju predstavlja ironija. Kjerkegor ironiju naziva babicom na rođenju individualne subjektivnosti. Sokrat je ovaploćenje beskonačno negativnog", jer koristi ironiju kako bi podrio sve stavove svog sagovornika i tako ga naterao da se kritički distancira od samog sebe i preispita svoje stavove.

Pre nego što je objavio svoju prvu knjigu, Kjerkegor je intezivno pokušavao da postane stalni član najuticajnijeg književnog kruga u Kopenhagenu, koji je predvodio Hajberg. Kada je u javnosti nastala debata o slobodi štampe, Kjerkegor je zastupao stav da te slobode treba ograničiti, smatrajući da popularna štampa šteti pojedincu.

Napisao je članak za Hajbergove novine, potpisavši ga pseudonimom, ali čini se da je bio motivisaniji da u njemu pokaže svoju duhovitost i učenost, nego što ga se zaista, duboko doticala ova politička tema. I uspeo je u tome, jer su mnogi čitaoci pomislili da je članak napisao sam Hajberg. Ubrzo dobija poziv književnog kluba, ali on sada želi da uđe i u njihov unutrašnji krug i zato piše recenziju Anderesenovog romana Samo violinista", na 70 strana. Hans Kristijan Andersen je mladi pisac, kojem sa svakim danom raste reputacija, a njegova dela se gotovo odmah po objavljivanju prevode na nemački jezik. Međutim, Kjerkegor se u svojoj recenziji vatreno suprostavlja Andersenovom stavu da, ukoliko se genije ne neguje i čuva, on podleže okolnostima i nestaje bez traga, tvrdeći da se dešava baš suprotno, što su nevolje veće, genije više napreduje i izoštrava britkost svog uma. Uzalud, nikada nije ušao u uži krug, a kada je objavio knjigu Ili/Ili", Hajberg ga je žestoko kritikovao. Zato će do kraja svog života Hajberg ostati stalni predmet satire u delima Sjerena Kjerkegora. Ovo je, možda, i ključni razlog njegovih napada na hegelizam, jer je Hegelovu filozofiju u Dansku uveo baš Hajberg. Analizom Kjerkegorovih dela uočava se da on malo napada samog Hegela, čak ga povremeno i hvali, ali zato neprekidno napada danske hegeliste, okupljene upravo oko Hajberga.



Iste godine (1843) Kjerkegor je objavio još dva dela: Strah i drhtanje" i Ponavljanje", u kojima se bavi temama vere i žrtvovanja. U njima on pokušava da se opravda, navodeći kako i Avram i on čine žrtvu zarad višeg cilja (Avram je pristao da Bogu žrtvuje svog jedinog sina; Sjeren je žrtvovao svoju ljubav prema Regini). Razmišljajući i razvijajući ovu temu, on dolazi do ključnog pitanja: Može li etiku da suspenduje viši autoritet? Ako je Bog suština svega etičnog, kako može da suspenduje samoga sebe? Može, jer je etika građanska vrlina, ili običajni moral", kako je naziva Hegel, koju suspenduje samo bezuslovna Božja zapovest. Ovo je Kjerkegor nazvao teološko ukidanje etike". Ali, ovde se rađa novo pitanje: kako razlikovati glas Boga od halucinacije? Jedino verom. Avram ničim ne može da se opravda - jer bi se opravdavanjem vratio među ljude i u sferu etike. Razlika između Agamemnona, koji je žrtvovao svoju ćerku, i Avrama je u tome što Agamemnon može da opravda svoj čin običajnim moralom. Žrtva, ma koliko bolna, bila je neophodna za uspeh grčkog vojnog pohoda protiv Troje. Ovakve žrtve, za ciljeve veće od pojedinca, jasne su društvu tog vremena, ali Avramova žrtva nije takva, jer nije opravdana preovlađujućim moralom.

1844. godine objavio je još dve knjige: Filozofski fragmenti" i Koncept strepnje". U Filozofskim fragmentima" ističe da je ideja da je večni, beskonačni, nenadmašni Bog mogao istovremeno biti inkariran kao smrtno biće, i umreti na krstu - uvreda razuma. Ali, Kjerkegor nije na strani razuma, tvrdeći da graditelji sistema nikada neće moći intelektom da razumeju postojanje, jer sam intelekt to nije u stanju da učini. On napada sve autore koji tvrde da čovek može sam da se uzdigne do božanstva, tj. da se pomoću razuma popne uz nebeske lestve. Hrišćanska vera sve preobražva, i um, i etiku, i estetiku. Ljudi nisu u stanju da se svojim razumom uzdignu do Boga, već prosvetljenje mogu da steknu jedino ukoliko se Bog, svojom milošću, spusti ka njima.

U Konceptu strepnje", on veoma pronicljivo pretače ideju o slobodi volje u sferu psihologije, pa se zato ovo delo smatra prvim duboko psihološkim. U njemu on pravi jasnu podelu između strepnje - straha od nepoznatog i samog straha - od neposredne i objektivne opasnosti. Polazeći od pretpostavke da se sloboda ne može dostići filozofskim putem, jer svaki dokaz priziva logičku nužnost, koja je u direktnoj suprotnosti sa slobodom, on tvrdi da se ona može dostići samo psihološki, jer psihologija objašnjava stanje uma koje omogućava slobodu. Ovo stanje uma je - strepnja.

1845. godine Kjerkegor izdaje Etape na životnom putu", svoje najobimnije delo, sa najvišim umetničkim dometima. U ovom delu etici i estetici dodaje i treću kategoriju: religiju, jer je dokazao svojim prethodnim delima da prve dve kategorije ne daju zadovoljavajuće odgovore.

On pokazuje kako na estetskom planu, ljubavna tragedija nastaje kada ljubavnici ne mogu biti ujedinjeni, jer ih spoljne sile razdvajaju; na etičkom planu, razdvajaju ih različite sfere postojanja, jer jedno ljubav doživljava estetski, a drugo etički. Na religioznom planu, prepreku predstavljaju različite prirode, jer on prihvata svoju sudbinu kao patnju, i samo prihvatanje patnje može mu omogućiti da se odvoji od ovde i sada i da se spremi za večnost. Estetski heroj ima protivnika izvan sebe, religiozni unutar sebe. Estetski heroj postaje veliki osvajač, religozni pati. Iako esteta traga za raznovrsnošću i novinama u želji da se ne dosađuje, na kraju mora pasti u dosadu.

Kjerkegor se suprostavlja hegelizmu, izjavljujući da je nemoguća hegelovska sistematizacija celokupnog postojanja, jer je samo postojanje nekompletno i stalno se razvija i menja. Hegel je smatrao da je moguća objektivna teorija znanja, Sjeren je priznavao samo subjektivnu, jer se suštinski životni problemi opiru racionalnom, objektivnom objašnjenju i najviša istina je uvek subjektivna.

Od 1854. godine Kjerkegor zaoštrava svoje napade na dansku crkvu, pokrećući i časopis kojem je ovo jedina tema. Optužuje je da se utopila u sekularno društvo i da se sveštenici više ne bave pitanjima vere već ličnim pogodnostima i uticaju. Preopterećen obimnim radom, doživljava slom i završava u bolnici. U bolničku sobu ne želi da primi svog brata, sa kojim se odavno posvađao kada je ovaj stao na stranu njegovih neprjatelja, niti želi da se pričesti: Popovi su kraljevi službenici, a kraljevi službenici nemaju veze sa hrišćanstvom", tvrdio je. Umro je 11. novembra 1855. godine, a iako je sahranjen u porodičnoj grobnici, brat nije želeo da mu obeleži grob, tako da se ne zna tačno mesto gde počiva. Veći deo bogatstva je pre smrti već potrošio, a sve preostale dragocenosti testamentom je ostavio Regini, koja ih je odbila, uzimajući samo neke svoje lične stvari i pisma koja mu je slala.

Nakon Prvog svetskog rata, egzistencijalizam se pojavio kao opšti evropski pokret, a Kjerkergova dela postaju poznata široj javnosti. Kafka je tvrdio da je Kjerkegor na njega izvršio veliki uticaj, a Hajdeger i Sartr, Huserlovi učenici, što više upoznaju dela Kjerkegora to više napuštaju ideje svog učitelja. Punu afirmaciju i priznanje Sjeren Kjerkegor stiče tek nakon Drugog svetskog rata, kada ga proglašavaju jednim od začetnika moderne kulture.


Dragan Matić
izvor:mreza kreativnih ljudi