Mlađi svet Letenku zna po školi u prirodi ili jednostavno, kao jedno od lepih izletišta Fruške gore.
Ja se tog dela grebena Fruške Gore sećam i iz ranijeg doba, pa sam malo pročeprkao po knjigama da pronadjem nešto podataka i potkrepim ili osvežim ono čega se sećam.
Još 1960. g. idejnim planom uredjenja Fruške Gore predidjeno je da se tu uredi turistiko-izletnički sadržaj. Ali, tek 1975. na Letenki je izgrađeno omladinsko naselje za smeštaj omladinskih radnih brigada. Naselje se zvalo Fruškogorski partizanski odred - Letenka, a savezna radan akcija se odvijala na izgradnji Partizanskog puta i uređenja Nacionalnog parka Fruška Gora. U to veme naselja za smeštaj omladinskih radnih brigada su gredjena tako da i po zavšetku radne akcije objekti mogu nastaviti da se koriste u nove svrhe. Tako je 1978. naselje dobilo novu namenu - pretvoreno je u školu u prirodi osposbljenu da radi tokom cele godine.
Amfitetar u naselju.
Letenka je jedno od niza lokaliteta na Fruškoj Gori vezanih za sremske partizane i borbu protiv fašizma. Verovatno je izbor lokacije za školu u prirodi imao za cilj i negovanje uspomena na NOB.
Lepinjicin grob
Lepinjicin grob
Akcijaši su oko Letenke izgradili pešačku stazu dugu sedam kilometara pod imenom 'Staza omladinskih radnih brigada' koja povezuje pojedina izletišta i istorijska mesta. Izmedju ostalog, staza povezuje Široki Do gde je grob partizanke Radinke Vitasović - Lepinjice;...
Jabuka
Urdjeni izvor je stotinak metara ispod spomenika na Jabuci.
... Jabuku (nazvano po usemljenom starom stablu te voćke) gde je bio partizanski štab, a sada je tu pored česme goblje partizana izginulih za vreme neprijateljske ofanzive avgusta 1942. - pa dalje, na drugu stranu do Hajdučkog brega gde je spomenik podignut kao sećanje na osnivanje Fruškogorskog Partizanskog odreda 9. septembra 1941. Nedaleko su i poznate Rohalj Baze - partizanska baza tako nazvana po vlasniku salaša u šumi. Ova staza prolazi i kroz lokalitete sa prirodnim retkostima.
Rohalj baze
Više godina u objektima na Letenki su bile smeštene izbeglice iz ratova tokom 90-tih, a i zbog ekonomske situacije objekti su sada zreli za ozbiljije popravke.
Ovo drvo pomenula je i član
Sokica... Kasnije sam ga slikao kako izvaljeno od kiša 2012?. leži isečeno da bi se napravio prolaz putem.
Ovo lepo drvo slikao sam početkom marta 2009. U blizini suobjekti za smeštaj na Letenki. Bilo je i desetak automobila sa izletnicima koji su uživali u blagom vremenu na snegu i brali prve visibabe i kukureke.
2015. početak januara.
(Vraćajući nevidljive slike, stavio sam i neke snimljene posle poslatvaljanja posta.)
Moj prvi prelazak preko Letenke bio je 1963. godine.
Studenti pravnih fakulteta SFRJ su svake godine u drugom delu Jugoslavije organizovali partizanske marševe. Moj (novosadski) fakultet je organizovao četvorodnevni marš putevima fruškogorskih partizana u maju 1963.
Sem gadnih plikova na tabanima zbog kojih je lekar hteo da me vrati kući, u sećanju sa tog marša su mi ostale duboko urezana dva sećanja:
- Meštani Sremci koje smo sretali, koji su nam se u koloni povremeno samoinicijativno pridruživali, iščekivali nas pred selima, u čijim kućama smo spavali (a bilo nas je oko 400) uspomene na borbu i stradanja su i tada, 20 godina posle rata, sasvim živo iznova preživljavali; partizansko doba kao da se za njih nije završilo. Uostalom, ne može se ni očekivati da se zaborave hiljade streljanih, spaljena sela...
(Bio sam i kasnije u više navrata u prilici da slušam uspomene partizana, spontano pričanih kad se društvo okupi. U jednoj od tih prilika sinula mi je misao kako naš epski duh živi i bez gusala. Valjda sam od tada počeo da i drugim očima gledam na narodne epske pesme.)
- Jednog dana nam se priključio i vodio nas Marko Peričin - Kamenjar, narodni heroj, tada general. Bio je u običnom sremačkom odelu, s džemperom ručno štrikanim od domaće vune ispod rekle. Išli smo iz Ledinaca, pa na greben prema Zmajevcu kroz jaruge i vodederine, saplićući se, klizajući se po prošlogodišnjem lišću. A Kamenjar je predvodio - u papuča! Skoro svi su primetili da je on u papučama, a mnogi smo ga i pitali zašto po takvom terenu nije u nekoj drugoj, prikladnijoj obući. Odgovorio je 'Mi Sremci smo uvek u papuča'.
Partizanski put od Venca na zapad tada nije još bio izgradjen. Grebenom Fruške Gore je vodio put za zaprežna kola, skoro stalno usečen točkovima u tlo, sa samo jednim kolotragom, kojim se retko prolazilo.
Inače, taj put se ranije zvano po jednom od austrijskih vojskovodja iz velikih bitaka i pobeda na Turcima u Sremu. Nisam siguran da li je to bio put Eugena Savojskog (pobednika u bitki kod Petrovaradina) ili Ludviga Badenskog (vojskovodje u Slankamenskoj bitki).