Metafizika Sumraka
Prekasno je da ichemu uchim srce.
Naizust znam azbuku patnje.
Proveravam uzzivo.
Vreme je stalo. Kakvo blazzenstvo je u proticanju?
Stvarnost podseca na umoljchan dzemper
Ovo su stihovi.
Zzivot ipak shepa, poput kakve uboge devojke
Koja bi dobro da se uda
Iako u srcu nosi ozziljke uspomena
Zzivotopis vatre i vode.
To su zaludne i bolne zalihe
Sa kojima se polazi na dug i neizvestan put
Koji je nasha lichna otadzbina,
Na koju svachija noga stupa kao chizma.
Od Kaina starija je svaka patnja,
Pa i ova koja je kao rodjaka iz daleka
Doshla na tri dana a ostala,
Raskomotila se, zauzela svaki kutak.
O odlasku ni da bekne!
Vreme chuda je za nama.
Vreme gradjenja kula,
Rajskih i ovozemaljskih vrtova
Iz chitanki i stihova.
Tzv. grchka sreca cheka nas
Tamo gde nikada necemo stici.
Zato napoj cvece i srce
Iz istog krchaga, ako ikako mozzesh.
Vreme ne presahnjuje,
Niti ubrzava korak, kako vele.
Vreme guta sopstvene slike kao sopstvenu decu.
Znaj, nece ti pomoci
Nikakvo navlachenje jorgana na glavu,
Makar te pod njim chekalo drago telo,
Nikakvo stavljanje voska u ushi
Sirenina pesma bice deo tvog urlika.
Rodjeni srecni i manje srecni
Umiru pre smrti svojih tela,
Vlastito lice nosice kao tudju odecu,
Poput likova sa slika Hijeronimusa Bosha.
Onaj ko je napisao nebo, zemlju, more,
A narochito ko je napisao sneg i snove,
Mesecheve mene, boje lishca, nasha lica
Dalek se chini i hladan kao Severni pol.
Ne zovi to nihilizmom i bogohuljenjem.
Pogreshna sintaksa, losha dikcija
Beshe stvaranje sveta.
Toliko je jabuka razdora bacheno medju nas,
Da ce se jedna dokotrljati i do tvojih nogu,
Mozzda bash onda kada budesh skupio letinu,
Sveo rachune,
Kada budesh zabacio ruke iznad glave,
Terajuci uvis kolutove dima i sanje.
Mrtvorodjeno bice tvoje zzelje,
Udovichka svaka nada.
A ljubavi ni koliko da namazzesh na krishku hleba.