Radmila Lazić - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 42
  1. #16

    Odgovor: Radmila Lazić

    Ljubav I Nishta


    Volim tvoj palac na nozi.
    Volim ga i ljubim.
    Oblizujem ga i grickam kao lilihip.
    O, moj slatki dragi, shecerlemo moja,
    Ljubim te,
    Od palca do vrha nosa,
    I izmedju.
    Shta bi na ovo rekle moje druge,
    Zzalopojne muze i frigidne Eve -
    Deve bajne,
    One shto na usta radjaju,
    I u mushkim cipelama gaze?
    Shta bi rekle,
    Na ovo tako nisko spushtanje usana,
    Na beskrajno svijanje vrata,
    Na nadugachko i nashiroko prichanje
    Mog jezika po tvom telu?
    Jer ne mogu prestati da spushtam usne
    I da svijam vrat.
    Opet i opet.
    Da nastavljam tradiciju onih
    Shto stavljaju glavu u kragnu giljotine.

  2. #17

    Odgovor: Radmila Lazić

    Brachna Postelja


    Moj se bok uz tvoj ne primiche vishe.
    Niti tvoja krma uranja u moje morske dubine.
    Pod mojim okom ti si pokvashena shibica,
    Ja sam paketic smrzlog mesa u frizu tvojih grudi.

    To je dovoljno i preko mere,
    Da se ne srecemo vishe pod ovim krovom,
    Da se ne mimoilazimo kao na peshachkom prelazu,
    Jer nismo ni sustanari ni rodjaci,
    Razlichite su nam krvne grupe dushe.

    Moje grudi nisu biro za izgubljene stvari,
    Da bih te tu drzzala, chuvala,
    Dok te neko ne pronadje,
    Raspakuje, slozzi, po svojoj meri
    Kao shto ja nekad uchinih.

    Postelja ova nije raka da lezzimo u njoj kao mrci.
    Nismo ti i ja Romeo i Julija
    Da bih nad nashim leshom sad lila suze,
    A i oplakivanja zzivih mi je preko glave.

    Necu vishe da naklapam, da se cenjkam
    Na temu: volish - ne volish.
    Moje je srce analfabetsko,
    Necu da ga opismenjavam
    Za shah-mat, za uzimala-davala.

    Svaka prava cura zna shta joj treba,
    Neko ko ce joj gristi usne umesto srca,
    Ko ce joj paliti mashtu pod nozznim prstima.

    Takvog hocu, takav mi treba.
    Za volan sedam i dajem gas.
    Ni tebi ne preporuchujem rikverc.
    Bolji recept nemam.

  3. #18

    Odgovor: Radmila Lazić

    DOĐI I LEZI PORED MENE

    Šta politika, šta berze?!
    Dodji i lezi pored mene.

    Proklijacu kao krompir u podrumu,
    Dok stanu ratovi, revolucije, štrajkovi,
    Dok se umnože deonice, dok skoce tantijeme,
    Dok se na grani zazelene novcanice.


    Dole-gore cent ili groš,
    Profit ili bankrot -
    Sve su to trice i kucine,
    Ako ne legneš pored mene
    Bicu kao isceden stih.

    Istina i pravda, viši ciljevi,
    Strašni Sud i Novi Rim -
    Sve su to smislili samo da nas rastave.
    Daj, dodji i lezi pored mene,
    Da ne skoncam kraj necije cizme
    Il pod njom.

    Telo ti dajem na revers,
    Dušu na pocek.
    Od tvoga bitka
    Treba mi jedino tvoj mišic - stidnik.

    U oskudici i opštoj devalvaciji
    Budi moj kolacic.

    Daj, dodji i lezi pored mene,
    Pribij se uz moje srce.
    Napolju kao meso od kostiju opada lišce.
    ______________
    DUŠO...

    Dušo, vidim ne mariš više ti za mene.
    Moja pica beše tvoja amajlija,
    Sad je više nećeš.

    Oko druge suknje sad se motaš
    U drugu zuriš i bleneš,
    Za drugom šeniš kao štene.

    Istina je,
    Davila sam te kao žabu,
    Pila sam ti krv kao pijavica.
    A sad te je ćapila neka maca
    Kao miša,
    Smotala te je oko malog prsta.

    Ali da znaš ne ridam za tobom
    I ne cvilim - nekad bilo.
    "Ostavi nju, uzmi mene" -
    Nije više moj refren.
    Niko me više neće za nos vući,
    Farbati,
    Na kaišu kao pudlicu šetati.

    Za tobom se više ne pretržem.
    Na drugog sam oko bacila
    Zašto kriti, kao maca već predem.
    Sad smo kvit!

    Pa ipak, ako te ona izgustira,
    Ako te šutne, prevari s drugim...
    Ne trči za njom i ne cvili,
    Nego došepaj k meni,
    I stopalo mi lizni.
    ____________________
    Buđenje Jovanke Orleanke ili Ja se budim

    Ako sam bila Jelena Trojanska, zaboravila sam i Troju i Grčku.
    Ako sam bila Marija Stjuart, zaboravila sam sebe na gubilištu.
    Ako sam učestvovala u rvačkim takmičenjima, u lovu,
    Ako sam govorila u rimskom forumu,
    Branila klijentelu po sudovima,
    Ako sam se kupala u javnim kupatilima,
    Prodavala kitice maka i perunike po tržnicama.
    Ako sam služila za zabavu gospodi Atinjanima,
    Zaboravila sam.
    Ako sam šetala ispod maslina,
    Ako sam gazila po pirinčanom polju,
    Ako sam svlačila stolu, ako sam oblačila hiton,
    Zaboravila sam.

    Samo dok gledam to nebo nad Ruanom
    Prepoznajem njegove zakrvavljene oči.
    Mora da sam to ja gorela na lomači
    One 1431. godine.
    ________________________-


    Doroti Parker bluz


    Nevoljena. Nemazena dugo.
    Zaboravljena kao rublje na zici.
    Ni ludaca ni streberka.
    Zardjale pice, postrizenog kojecega -
    Tebe zelim sada.
    Tebe koga jos nisam srela.

    Oblacim crne gacice,
    Prekrivam jos neolinjalu cubu.
    Mazem usne, pirlitam kosu,
    Na stikle se penjem.
    Spremna sam za tebe.
    Jos samo usku haljinu da obucem,
    Pa da pretrnes,
    Da ti se noge odseku,
    Kada me ugledas takvu.

    Srescemo se slucajno- namerno
    Tamo gde jedino mogu biti,
    Tamo gde inace ne idu takvi kao ti.
    A takav mi treba, takav ti,
    Koji ce me odmah povesti kod sebe
    Znajuci zasto to cini.

    Ne trebaju mi nikakve zvake,
    Tipa: jesi li citala tog i tog ?
    Da ti pustim Baha ili Dzegera?
    Toga se naslusah,
    Ko vremenske prognoze i tacnog vremena.

    Nego da predjem na stvar:
    Dajem ti vizu
    Za moje telo-moju domovinu.
    Nekad dobro parce,
    Ni sad nisam za bacanje.
    Koza mi je iznutra plisana,
    Kao u perunike.
    Omirisi. Probaj.
    Cim zakljucas vrata
    Stisni me uz njih,
    I pocni da me ljubis
    Sve nize i nize.
    Ako to ne usinis ti, ucinicu ja.
    Moje do malocas zimsko telo
    Sad je grm pun divljih pcela.

    Pocerdah stosta.
    Al sad znam sto znam:
    Dvanaesti je cas, hvata me frka.
    Brzim stigle godine
    Natovarene svakojakim prtljagom.
    Jos romansa ili dve, i poneki flert,
    Pa u starudije ili antikvitet.

    Ti mi trebas seceru,
    Dajem ti sansu.
    Potri, precrtaj!
    Kao kredu sa skolske table,
    Obrisi dane tmurne i dane prazne.
    Tu gde sam stavila tacku
    Dopisi sta treba.
    Otkljucaj gde bejah zamandaljena.

    Ne treba mi nikakvo pice,
    Nikakva muzika, ni bla-bla-bla.
    Ono sto hocu to je dobra seva,
    Mrak ili svetlo, svejedno.
    Ispisujem svoj zivot sat po sat.
    Fucka mi se za price, citate, refrene...
    Cef mi je da grabim i grebem,
    Kao ona macka na limenom krovu
    Usijanom od zelja.

    O, ne umem da drzim jezik za zubima,
    Mnogo brbljam, kevcem, o licnim stvarima.
    _______________

    Toliko o c - p-u. "Kost u grlu" u celini i ostali non c - p kasnije...
    Poruku je izmenio Cecara, 07.08.2009 u 13:49 Razlog: uklonjena već postavljena pesma

  4. #19

    Odgovor: Radmila Lazić

    BUDI OPAKA KUČKA

    Hej, sister,
    Zanjiši se, mrdni kukom,
    Ne budi kao stara frajla
    Što gđu Pičku drži u salmuri.
    Budi opaka kučka
    Što udara pravo među noge.

    Svakog macana na crtu izvedi
    Da vidimo koliko vredi,
    Šta ima u gaćama a šta u nedrima-
    Hvaljenim na sva usta.
    Onog koji ti cepa srce a picu ne pali
    Šutni odmah.

    Zauzdaj srce, sister,
    Nek propinje se, nek cupka u mestu,
    Ali nek ne stavlja njušku
    U svaku ruku što šećer nudi.
    Može ti presesti.

    Ne daj srcu da kleči
    Ne daj mu ni da kmeči.
    I kad ti se suze tri dana
    Na obrazima suše,
    Ti na štikle se penji
    I svakom pokaži osmeh, kez.

    Budi opaka kučka.
    Poput noža blistaj
    Kad ušetaš međ čopor hijena i lisica
    S lažnim biserima i porcelanskim osmesima,
    Među njuške i vreće pune love
    Međ zadrigle i zablenule somove.

    Ne daj se svakom kuronji.
    Odjebi snobove i šminkere,
    Šonje i šmokljane.
    Bolji je i dripac od glavonje
    Što mulja jaja i nosi kolajne.
    Opakoj curi paše samo opak dasa.
    Što viski ima u jednakim dozama
    U duhu i u venama.

    Ne izgovaraj tek tako ljubavne reči,
    Ljubav je stromodna,
    Ljubavne reči takođe,
    Svaki će drkadžija pomisliti da ga pecaš,
    Zbog njegovog konta u banci,
    Ili da je to fora da ga odvedeš pred matičara.
    Misliće da mu radiš o glavi, - Što i nije daleko od istine,
    Kako se uzme, a i šta fali?

    Zaboravi, sister, sve ono
    Što ne širi ti u osmeh gornje i donje usne.
    Sećanje je ionako pretrpana kamp-prikolica,
    Zaludno buđenje mrtvaca.
    Poštedi crnu i belu džigericu, sister!
    A prezrelu šljivu - tvoju stidnicu,
    Daj samo onom što
    Iznad svega voli pekmez od šljiva,
    Sa košticama ili bez.

    Sister, naši su sumraci isti,
    Al za svaku od nas sviće druga zora,
    Zato ti je ne mogu opisati, predvideti.
    Obilje ti ne mogu poželeti
    Jer ono izaziva zavist.
    Ni sreću, jer ona izaziva podozrenje.
    Jedino je nesreća uvek kao kod kuće,
    Svugde je njen slatki dom.
    Zato ti fige držim da te mimoiđe,
    A i ti pripomozi,
    Ne daj da se u tebe useli.
    Ako je jednom nogom na tvojoj međi,
    Izgnaj je, ne daj joj vizu.
    Neka crkne u egzilu!

  5. #20

    Odgovor: Radmila Lazić

    Chasopis Za Knjizzevnost I TeoriJu

    ''Polja''
    br.446




    Radmila Lazic....Stvaralachki Danak


    Što duže pišem čini mi se da sam svakim danam sve dalje od saznanja šta i kako na moje pisanje utiče, koji su to porivi, od koje vrste tvari, koji vode moju ruku da ispisuje baš te reči a ne neke druge. Šta je to što hoću da kažem, i da li to uopšte govorim ja, ili neko drugi (ili nešto drugo) govori kroz mene?! Posle svake knjige kao da sam imala drugačiji odgovor. Kažem posle, jer dok pišemo, ne postavljamo ova pitanja. Svi naši autopoetički tekstovi nastaju uglavnom posle stvaranja dela, i zato ih treba zvati poetikama a posteriori, kako ih je inače nazvao Antonio Tabuki. Koliko su oni verodostojni ne treba raspravljati. Najpre, jer zato što bi to bilo isto kao da se pitamo koliko je neka pesma verodostojna i istinita. Zatim, ova vrsta tekstova je onoliko verodostojna koliko smo uopšte u stanju da proniknemo u tajnu stvaranja. A sve ovo, pod uslovom da smo iskreni i manje skloni mistifikacijama.
    Moram priznati da nikada nisam bila sklona romantičarskim mistifikacijama o natprirodnim ili božanskim silama, koje bacaju na pesnika svoje čini, te on/ona u takvim trenucima, u nekoj vrsti šamanskog transa piše pesmu. Nadahnuće je sestra svakodnevnog sistematskog rada, verovala sam kao i Bodler. Činilo mi se da je u stvaralačkom činu sve pod mojom kontrolom; na pokoje iskliznuće, na neočekivana rešenja gledala sam blagonaklono kao na rad mašte, ne pitajući se šta je mašta? I nije li ona možda u vezi sa nadnaravnim, njegov proizvod?! Više sam verovala u rad svesnog dela bića na oneobičavanju i očuđavanju, u namernu fikcionalizaciju. Kretala sam se uglavnom u sferama logičnog i mogućeg. Nisam se previše oslanjala na imaginaciju, na rad nesvesnog, intuitivnog dela bića.
    Ali kao da je to neminovno, uvek dođe dan kada platite danak svojim uverenjima. To se i meni desilo sa poslednjom knjigom pesama In vivo.
    U proleće 2005. neočekivano počela sam da zapisujem stihove koji kao da nisu bili moji. Dešavalo se to pred spavanje. Pošto se teško uspavljujem, to produženo vreme dok ne zaspim obično provodim u razmišljanju o onome što mi se događalo, ili što je davno bilo, o pročitanom, viđenom... I u tim trenucima između sna i jave, ili možda više na rubu sna, počeli su da mi dolaze stihovi u vidu svedenih slika, kratkih rezova, neočekivanih obrta... tako sam napisala nekoliko prvih pesama (ne, naravno, odmah cele pesme). Ove pesme bile su u dubokoj vezi sa mojim razmišljanjem na temu odnosa majke i ćerke (što je velika tema poslednjih decenija u ženskoj književnosti i u psihoanalitičkoj teoriji), pokušavajući takođe, da odgonetnem i proniknem u svoj lični odnos sa majkom. Emocije su vukle na jednu stranu, znanje na drugu, a isplivavalo je nešto savim treće. Iz mene su isplivavali, meni savim nesvojstveni stihovi. Bilo je začuđujuće. Ne samo da je moj pesnički izraz bio drukčiji, nego su u njemu bila i rešenja, gotovo dijagnoze mog unutrašnjeg stanja. Slike mog mentalnog života postajale su neka vrsta transcendentalnih istina, otkriće Bića. To tako pronađeno poetsko stanje potom sam počela sama da izazivam, da na njemu radim i da mu se prepuštam. Bilo je to prepuštanje intuitivnom, nesvesnom delu mog bića koje je očigledno znalo više od mene. Uverila sam se da govor nesvesnog nije somnambulan govor, on je samo s onu stranu svesti, možda čak nadsvestan. Metodom sećanja oživljavala sam neke davne slike, snove, odnose... a ta unutrašnja delatnost bića proizvodila je nove, gotovo mitske slike i simbole. Te slike su bile plod imaginacije, plod arhetipske intuicije kako bi rekao Eliade. One su bile proizvod mog nesvesnog isto koliko i kolektivnog nesvesnog, što se nataložilo u vekovima postojanja.
    Kasnije su neki moji književni prijatelji primetili kako u novim pesmama, nesvojstveno mojoj poetici, koristim folklorne elemente, narodna predanja, simboliku bajki, prepoznali su u mom novom pesničkom izrazu ono što Nastasijević naziva maternjom melodijom. Kako sebe ne smatram naročitom poznavateljkom ovih oblasti, rekla bih da je ovu poetičku potku dobrim delom tkalo nesvesno isplivavajući iz ponora bića, koje je još pamtilo ono što mi se činilo da sam zaboravila ili da nikada nisam znala ono davno upisano. Ono što nazivamo praiskonskim, manifestovalo se kroz arhetipske slike i simbole. Davni čovek postoji u svakom pesniku, reči su Valerija. Drukčije ne umem da objasnim neke stihove.

  6. #21

    Odgovor: Radmila Lazić

    Ja Sam Staromodna Cura


    Ja sam stromodna cura
    Volim kuce prizemljushe krastavih zidova
    Sa dvorishtima krcatim starudijama,
    Umesto oblakodera i apartmana
    U kojima se budim i spavam.
    Mushkatle u prozorima i u loncim na tufne
    Vise volim od imitacija, od veshtaka....
    Ja sam staromodna cura
    Shto vishe voli vespe umesto automobila.
    Tamndrkanje tramvaja i kloparanje parnjache,
    Vise od zvizzduka mlaznjaka.
    Puteljke umesto avenija i bulevara,
    Kojima moje potpetice odzvanjaju.
    Ja sam staromodna cura
    Shto voli miris opranog vesha
    Koga vetar naduvava
    Do moga lica, preko moga nosa
    I sve ono shto veje iz predhodnog zzivota.
    Ja sam staromodna cura
    Josh slusham longplejke i tipkam Oliveti,
    Govorim hvala, izvinite, molim.
    Volim da mi dasa pripali cigaretu
    Otvori vrata, pridrzzi kaput, primakne stolicu,
    Da me svlachi krpicu po krpicu.
    Ja sam staromodna cura
    Shto voli kich scene sa zalascima sunca,
    Modne zzurnale i porodichne albume,
    Od okretnih igara "stiskavac" jedino razumem.
    Ja sam staromodna cura,
    Ne zujim i ne skitaram kojekuda,
    U kuci drezzidim povazdan,
    Ko glineni cup susheci se na promaji
    Samoce i zadovoljstava,
    Mamurna od snova.
    Ja sam staromodna cura
    O ljubavi i strasti malo shta znam
    Devichijeg srca rodjena udovica,
    Pod chijim nogama zzivot kulja
    Kao para iz shahta
    Koju zaobilazim brzim koracima.
    Ja sam staromodna cura
    Ne kupujem po snizzenoj ceni
    Ni osmehe ni svilu.
    Ne nosim mini suknje i dekoltee,
    Bilo bi to lako oruzzje za nekog
    Ko je nameran da osvaja bez.

    Ja sam staromodna cura
    Shto se kuvam u sopstvenom loncu
    Marke hocu- necu.
    Kao kerusha sama lizzem sopstvene rane,
    Umreti skoro necu.
    Ja sam staromodna cura
    Niti psujem, niti zvocam, niti besnim,
    Mozzete me mazati na hleb.
    Al s medom se uvek dobije malo otrova,
    Ljubavi u smrtonosnim dozama.
    Ja sam staromodna cura
    Zzuljash me kao nova cipela
    Koju moram izuti, promeniti,
    Za jednog udobnog ko patika
    Ili razgazzenog ko susetkina sandala.
    Ja sam staromodna cura
    Dobra sam prema mushkarcima,
    Kao prema onim koji se plashe mraka,
    Lifta i prelaska ulice van peshackog prelaza.
    Sa njima volim da idem u bioskop
    I gledam nove filmove na stari nachin,
    Iz zadnjeg reda bioskopske polutame,
    Dok mi odabrani zavlache ruku ispod suknje.

    Ja sam staromodna cura,
    Drevna ko Kartagina,
    Minimalno oshtecena zubom vremena.
    Muzejski komad koga nema na aukciji.
    Pipanje nije dozvoljeno.
    Uzmi ili ostavi.

  7. #22

    Odgovor: Radmila Lazić

    Tishina


    Beskrajna je ruzza
    Koju precutkujesh
    I od koje mnogo ochekujemo
    Uspemo li
    Da je za vrat uhvatimo
    Najrechitije ce zamirisati
    Svest o nama
    I svest o tebi
    Zagledana u nas
    Okom ludaka
    Beskrajna je ruzza
    Koju precutkujesh
    Namerno i nepotrebno.

  8. #23

    Odgovor: Radmila Lazić

    Odlazak


    Sve smo napustili
    Sobe
    Krevete
    Stolove
    Meka jutra
    Tople hlebove
    Bajke i drvorede
    Odlazeci
    Pratilo nas je
    Samo jedno oko
    Kao mrlja na stolnjaku
    Nash zzivot.

  9. #24

    Odgovor: Radmila Lazić

    Kuca


    Dok tebe imamo
    Imamo i svoj san zasigurno
    Na tvom tavanu
    Kao gljiva raste nashe detinjstvo
    S vecheri
    Ti se u nas kao dobrota vracash
    Dok zamishljamoo zvezde
    Kako kao trulo voce padaju po tebi
    Ti u podrumu u tami svojoj
    Chuvash male aveti
    Nash pravi strah
    Jedina svetiljko u oronulom pejzazzu
    Kojoj se uvek vracamo
    Kao sebi.

  10. #25

    Odgovor: Radmila Lazić

    Evergreen


    Dosta mi je usamljenih zzena.
    Tuzznih. Ucveljenih. Napushtenih.
    Chije dushe plutaju
    Kao boce s porukom bachene u more.
    Dosta mi je narikacha.
    Dosta sauchesnica, druzzbenica, sestara.
    Usedelica i udavacha.Vechnih udovica,
    Chija srca cure i kaplju
    Poput pokvarenih slavina.
    Dosta mi je tog pogrebnog marsha.
    Nemam vishe nishta s vama.

    Dosta mi je majchica skochica
    I vernih ljuba oborenog pogleda -
    Chuvarkuca lanjskih snegova i rajskih vrtova.
    Dosta mi je vashih spomenara i herbarijuma,
    Ispresovanih himena i ispeglanih bora.

    Dosta, vashih zamrznutih talenata
    Shto se krchkaju u loncu Njegovog omiljenog jela.
    Vashe crne dzigerice i pohovanog mozga.
    Vashih praznih kreveta i uglancanog parketa
    Po kome klizi mesechina
    Umesto shekspirovske zzivotinje s dvoje ledja
    Nemam nishta s vama.

    Dosta mi je vashih otezzalih zadnjica,
    Podvaljaka, podochnjaka, pobachaja.
    Vashih dijeta, depilacija, ondulacija.
    Vashih dekoltea, visokih potpetica,
    Shliceva, i ostalih udica.
    Dosta mi je te nozzice ispod stola,
    Tog pogleda ispod oka.
    Licitiranja i rasprodaja:
    Ko-ce-kome, Ko-ce-koga.

    Dosta mi je vashih aperitiva i deserta
    Mladih strshljenova i bezopasnih bumbara -
    Vashih slatkih otrova.
    Na smrt voljenih i ljubavi do kraja zzivota.

    Vasheg Sedmog neba shto sezze
    Do vrhova Njegovih cipela. Vashih
    Vitlejemskih jasli - Njegovog medjunozzja.
    Dosta mi je vasheg Po zzeljama slushalaca.
    Vashe ''never more'' stara je pesma,
    Evergreen vashih kasnih proleca.
    Sve bi dale za jednog mushkarca
    U liku bespomocnog boga,
    Vi Adamova rebarca.
    Nemam nishta s vama.

    Igrachica bih da sam na trapezu,
    Hodachica po zzici, ukrotiteljica lavova.
    Kroz obruch vatre bih da skochim
    U svako grlo ili srce,
    Da bih se ponovo rodila u porodjajnim bolovima.
    Sve bih isto a sve drukchije.
    I njegovu bih ljubljenu glavu
    Na mom trbuhu Salominom pladnju.

  11. #26

    Odgovor: Radmila Lazić

    Smejacu Se Svuda - Plakacu Gde Stignem



    1

    Govore da sam lakomislena,
    Da mnogo zujim i zunzaram.
    Da ne marim za rad i red.
    Da bazam i landaram,
    Da na sedeljkama osvanjivam,
    Da se danju unaokolo vozikam,
    Da s nogu dzin ispijam,
    Da tako i piskaram.

    Govore da sam brbljiva,
    Da povazdan torochem,
    Da jezikom kao zmija palacam.
    Da mi ga vec jednom treba otfikariti.
    Da me treba po njushci zveknuti.
    Da me treba ko muvu prikucati.
    Govre da mora da imam dobra ledja
    Kad ne prezam ni od chega.

    Govore da sam namigusha,
    Da flertujem bez pardona
    Sa tudjim momcima i muzzevima,
    A da mi i zzene nisu mrske.
    Jedna opajdara i jedna kuja prichaju
    Da shetam zzutokljunce a matorce cherupam,
    Da nikom nishta ne dajem za dzabe.

    Govore da sam prolupala,
    Da se na sav glas smejem,
    Da se cerekam kao da sam shenula.
    Ako mi shta nije po volji
    Da plachem kao trogodishnje dete,
    Gde god da se zateknem.

    2

    Smejacu se svuda, plakacu gde stignem.
    Zzivot je kandirano voce & ocat,
    U stihove ih umecem u jednakim dozama.

    Moja je sintaksa shtimovanje orgulja u venama.
    Gorim sa srcem od 500W,
    Istina, ne grejem, al mogu da opechem,
    Kao i jezikom -
    Koga ne perem i ne struzzem Vimom,
    Al shto zgotovim to i kusam redovno,
    Toliko puta se oprljih, a ne zaceli niko.

    Ipak, nisam riba na suvom,
    Iako na suvom pecam mushkarce,
    Krajichkom oka, duzzinom suknje.
    Somici tovljeni pozzudom
    Tu su da bi ih neko capio.
    Shto i chinim, ne porichem.
    Ali ni ne hajem, za sve te trice i kuchine,
    Shto se oko moga imena splicu
    Kao u plicaku chkalj oko trske.

    Iznad mene je nebo, u njega gledam,
    U zvezde rasute, koje ne mogu skupiti,
    Niti hocu.
    Nek se umnozzavaju.
    Nek se pare i nek se umnozzavaju,
    Neka bude tako.

  12. #27

    Odgovor: Radmila Lazić

    aj ovako....

    A Womans Letter

    I dont want to be obedient and tame.
    Coddled like a cat. Faithful like a dog.
    With a belly to my teeth, hands in the dough,
    Face covered with flour, my heart a cinder
    And his hand on my ass.

    I dont want to be a welcome flag at his door,
    Nor the guardian snake under his threshold,
    Neither the snake nor Eve from Genesis.

    I dont want to pace between the door and the window,
    To listen hard and be able to distinguish
    Footsteps from night-sounds.
    I dont want to follow the leaden movement of the watch-hands,
    Nor see falling stars
    For him to gore me drunkenly like an elephant.

    I dont want to be sewn with needlepoint
    To the family portrait
    Next to the fireplace with balled up children,
    In the garden with puppy children,
    And I the shade tree,
    And I the winter landscape,
    A statue under the snow.
    In a pleated wedding dress
    Ill fly to heaven.

    Alleluia! Alleluia!
    I dont want a bridegroom.

    I want gray hair, a hump and a basket
    To go roaming in the woods,
    Picking strawberries and dry twigs.

    With my whole life behind me,
    The smile of that boy,
    So dear and irreplaceable.




    Žensko pismo

    Neću da budem poslušna i krotka
    Mazna kao mačka. Privržena kao pseto.
    Sa stomakom do zuba, sa rukama u testu,
    Sa licem od brašna, sa srcem-ugljenom,
    I njegovom rukom na mojoj zadnjici.


    Neću da budem zastavica-dobrodošlica
    Na njegovom kućnom pragu.
    Ni zmija čuvarkuća pod tim pragom.
    Ni zmija, ni Eva, iz priče o Postanju.


    Neću da hodam između vrata i prozora,
    Da osluškujem i da razabiram
    Korake od noćnih šumova.
    Neću da pratim olovno pomeranje kazaljki,
    Ni pomeranje zvezda
    Da bi se on pijan zaglibio u mene kao slon.


    Neću da budem udenuta goblen bodom
    U porodičnu sliku:
    Kraj kamina s klupčićima dece,
    U vrtu s kučićima dece.
    Pa, ja kao hlad-drvo.
    Pa, ja kao zimski pejzaž:
    Statueta pod snegom
    U venčanici s naborima i volanima
    Odleteću u nebo.


    Aleluja! Aleluja!
    Neću mladoženju.


    Hoću sedu kosu, hoću grbu i kotaricu,
    Pa da krenem u šumu,
    Da berem jagode i skupljam suvarke.
    Da je već sve za mnom,
    I osmeh onog mladića
    Tada tako drag i ničim zamenjiv.
    Poruku je izmenio Cecara, 15.09.2009 u 09:52 Razlog: ubačen original
    & underpaid......

  13. #28

    Odgovor: Radmila Lazić

    Poetika

    Pesnichki BreviJar 1




    Pisanje je najneduzznija stvar na svetu. Kao i ljubav. Zashto joj trazziti razlog i svrhu. Pisanje je kao i ljubav, zzelja i zzudnja za drugim. Drugim koje je chesto Ja.

    *

    Pisanju, kao i ljubavi, potrebna je povishena temperatura.Vrucica u tekstu. To je od boga, onog zvanog Eros. Zlobnici kazzu da je on bog drugog reda . Oni koji to kazzu imaju led na usnama i u srcu.

    *

    Pesnik je trkach na 100m. Prozaist je srednjeprugash ili maratonac. On ima vremena; mozze da taktizira, mozze da dostigne i prestigne. Sve to ne mozze pesnik. Pesnik od pochetka do kraja mora trchati svom snagom, jer to je samo 100m. On je onaj Velichkovicev trkach sav raspet izmedju dva Pochetka i dva Kraja.

    *

    Umetnost je sredstvo kojim se svet sluzzi da bi postao stvarniji. Umetnost predstavlja prisustvo odsutnog Boga. Poezija je nostalgija za izgubljenim Rajem.

    *

    Pesnik ne rekreira stvarnost, on je kreira. Pesnici su izumitelji moguceg sveta.

    *

    Poezija chesto nastaje iz oskudice zzivota , zato joj se mora ubrizgati dobra doza stvarnosti, da ne bi postala sama sebi svrha.

    *

    Pesnici najcheshce nemaju ciljnu grupu kojoj pevaju, za razliku od folk i rok , pevacha i grupa, pa chak i bit-pesnika, oni se uglavnom obracaju sami sebi i kolegama- pesnicima, u najboljem sluchaju svojoj dragoj , mozzda u tome treba trazziti razloge slabog chitanja poezije.

    *

    Mrtvi i zzivi pesnici su jedno bratstvo. Osecanje pripadnosti ovom bratstvu, ili sestrinstvu, jache je od pripadnosti naciji, boji kozze, veroispovesti, polu...

    *

    Poezija je oblik mishljenja.

    *

    Poezija ne mozze da promeni svet ali mozze da promeni zzivot.

    *

    Pisati znachi drukchije zziveti. Umnozzavati zzivljenje. Biti vishestruka. Ne biti konachna. Transformisati se.

    *

    Pisanje poezije je proveravanje snova u svetu zbilje.

    *

    Postoje oni pesnici koji govor slikama oni koji govore idejama, ovi prvi su blizzi srcu.

    *

    Ima pesama koje zvuche ali one obichno malo shta znache.

    *

    Chitanje spada u mentalnu lichnu higijenu pojedinca.

    *

    Oni koji ne chitaju poeziju imaju neku vrstu oshtecenja, stechenu srchanu manu koja se ne lechi.

    *

    Danashnji pesnici su razbashtinjeni vladari sveta.

    *

    Dobar pesnik je istovremeno i svetac i jeretik.

    *
    Eliot kazze da je svaka pesma epitaf. Ali, nije li svaka pesma vita nuova?!

    *

    Lirski junak nije privilegija samo proznog pisca, za to su dokaz Jetsova Mon Gon, Eliotov Prufrok, Mishov Izvesni Plim, Kospodin Kogito Zbignjeva Herberta, a i moja
    Doroti Parker.

    *

    Lazzu, oni koji vishe ne pishu poeziju, kada kazzu da su je oni ostavili, poezija je ostavila njih.

    *

    Mnogi pevaju o Nichemu, iz Nichega, iz praznine, u odsudstvu zzivota. Ipak, oni nikada nisu postali Vitmeni i Shekspiri , pa ni Silvija Plat.

    *

    Ona pesma koja se ne obraca Nikom, rizikuje da bude Nishta.

    *

    Kada vec pishem ja onda zzelim neshto i da kazzem.

    *

    Cilj poezije nije stvaranje lepog koliko istinitog. Poezija mora delovati stvarno i istinito , a ne papirnato.

    *

    Sugestivnost u poeziji se postizze subjektivnoshcu. A nishta nije tako sugestivno kao prvo lice jednine.

    *

    Mogu u poeziji sebi povremeno da dozvolim sentimentalnost, ali nikada patetiku.
    Patetika je i u zzivotu bljutava.

    *

    Sentimentalnost je ravnomerno dostupna svim rodovima i licima. Ali od ja patetichnije mozze biti samo ti.

    *

    Nema tog dobrog gosta kao shto je rech.

    *

    Jezik chuva oporuku tela.

    *

    Prava poezija nastaje izmedju shapata i krika. Tako dishem.

    *

    Nashi pesnici su smrtno ozbiljni. Mnogi imaju izraz deteta koje sedi na noshi.

    *

    Nashi pesnici ne pevaju samo o proshlosti vec najcheshce iz proshlosti.

    *

    Kriza poezije je pesnichki mit. Poezija zzivi svoju krizu, uspeshno, od postanka.

    *

    U poeziji se bavim demistifikacijama, u zzivotu mistifikacija.

    *

    Sve su pesnikinje pomalo Marine Cvetajeve, pishu Pasternacima, sa Efronima zzive. Ako zzive.

    *

    Pesnikinje nemaju godine. One su devichijeg srca sede devojchice.

    *

    Postoji samo jedan pesnchki jezik. Nacioalni jezici su samo dijalekti.

    *

    Pishe mi prijatelj elektronskom poshtom: Kada te otvorim dobijem samo neku algebru. Ni u zzivotu nije drukchije, pomislih.

    *

    Sve shto se pokazije ima svoj koren u nevidljivom.

    *

    Poezija je nachin da posedujem ono shto sam izgubila. Pishuci posedujem.

  14. #29

    Odgovor: Radmila Lazić

    Inventar


    Ljubav mi je kost i kozza,
    Zzivi lesh!
    Naumila sam da je podgojim.
    Dacu sve od sebe
    A i ti se ne snebivaj!

    Treba mi neko
    Da mi nezzno masira srce,
    Stopala, a i ostalo.
    Ali i da zakuca ekser-
    Zzenama i to treba, molim fino.
    Taj shto se shepuri i planduje
    Uz kriglu piva i mindzu na dohvat ruke,
    Odmah drugu nek trazzi.

    Telo mi je belo ko kuvana riba,
    Ali iznutra sam crnja
    Od svake machke pristigle iz Harlema.
    Ali i duzzih kandzzi,
    Da ti srce ishchupam
    I brk omastim, ako treba.

    Sve sam karte bacila na sto.
    Sav moj Had, sve moje Edene.
    I od tebe drushkane ochekujem isto -
    Na chistac!Bez lazziranja.

    Nikome vishe sebe ne poklanjam,
    Niti dajem na veresiju.
    Dosta je bilo.
    Nema cenkanja.
    Hocesh - necesh, idemo dalje.

    Srce do pola ispijeno prosipam
    Tebi kusur vracam.
    I pokazujem vrata.
    Nema vishe.
    Zatvoreno. Fajront!

    Popisujem inventar.

    Na dobitku - krv pretochena u mastilo.

  15. #30

    Odgovor: Radmila Lazić

    Pesnichki BreviJar 2


    Mesto kraj prozora u vozu je mesto pesnika u zzivotu. On je onaj koji posmatra. U zzivotu je i istovremeno izvan njega.

    *

    Pesnik ne pishe da bi ga chitaoc identifikovao sa onim shto je u stihovima, vec da bi on sam sebe identifikovao.

    *

    Unutrashnji zzivot pesnika odredjuje zzivot pesme i smrtnost pesnika.

    *

    Osamljivanje je odabir, usamljenost prinuda. Umece je u samoci ne biti sam.

    *
    Jezikom zashivam svaku ranu. Jezikom ushivam ali jezikom i param.

    *

    U pitanjima umetnosti subjektivno mishljenje je jedino relevantno i jedino moguce, sve drugo je gola tlapnja; odsustvo sopstvenog mishljenja, zaklanjanje iza tudjeg mishljenja.

    *

    Jednakost (polova) ne otklanja razlike, kao shto ni razlike ne onemogucavaju jednakost. Podrzzavam razliku u jednakosti.

    *

    Nebo je hemafroditsko ali zvezde imaju pol.

    *

    Ukus je pre svega umece odbijanja, neprihvatanja. Odabira se odbacujuci.

    *

    Ne proizvode knjizzevne teorije poeziju, vec je obrnuto, niti knjizzevni kritichari proizvode pesnike, iako se tako ponashaju. Pesnici stvaraju, kritichri oznachavaju, zato se samo pesnici mogu zvati stvaraocima.

    *

    Strukturalizam,poststrukturalizam i dekonstruktivizam nisu samo objavili smrt autora, oni su Autora dotukli svojim autorstvom.

    *

    Cheslav Milosh kazze, kako su dva glavna poziva modernog doba, poziv drushtvenog proroka-revolucionara i pesnika. Nisam sigurna da im se mozze dati ova vrsta primata, ipak ono shto im je zajednichko pre bih nazvala Pobunom a ne Proroshtvom, mada jedno iz drugog proistiche. Pesnik je metafizichki Pobunjenik, revolucionar je primenjeni Pobunjenik, neshto kao primenjeni umetnik.

    *

    Ako hocete neshto da srushite pozovite mene. I ako hocete neshto da gradite takodje pozovite mene, ali samo ako hocete da gradimo uprkos, svemu. Ne, uinat. Inat je nizza kategorija, mentalno zakržljalih, infantilnih.

    *

    Zbignjev Herbert kazze da sve shto mozze danas pesnik jeste da upozori, a ja velim, sve shto mozze pesnik oduvek jeste da ospori.

    *

    Stvarnost nije samo ono shto vidimo i chujemo vec je to
    i nasha unutrashnja stvarnost. Iracionalni svet umetnosti takodje je stvarnost, kao i snovi, jer su sastvaljeni od elemenata stvarnosti. Stvarnost je potka za stvarno i nestvarno.

    *

    Ne umeti pokazati ljubav je gore nego ne umeti voleti, ako vec samo po sebi ne znachi ne voleti.

    *

    Ljubav nije samo ono kako se neko odnosi prema nama nego i kako se odnosi prema nashoj ljubavi.

    *

    Patnja je uvek patetichnija kada se izusti, kada se materijalizuje u rechi.

    *

    Neki dele ljude po naciji, rasi, pripadnosti nekoj ideologiji, a ja po tome da li chitaju ili ne chitaju poeziju.

    *

    Ono shto je vechno, samo u umetnosti ne zaudara na lesh.

    *

    Pesnici su od bogova preuzeli mesijansku ulogu, a od pesnika preuzeli su je vladari u novije vreme zvani politichari.

    *

    Negovati zzudnju a sputavati pozzudu zadatak je svakog zdravog zzivota. Samo shto pesnici ne vole zadatke.

    *

    Pozzeljninije je biti zzeljen a ne zzeljan. Koliko samo znachi jedno slovo!Menja i optiku i zzivot.

    *
    Ono shto je meni minsko polje to je pesmi vrt;Vavilon i chudesa! To sam vec negde rekla?

    *
    Poezija evocira. Ona je materijalizacija nasheg iskustva ali takodje i materijalizacija nashih vizija.

    *

    Skoro sam gledala poslednji interviju-u sa chuvenom filozofkinjom Hanom Arent. Izmedju ostaloga govorila i o tome kako uzziva da chita poeziju i da je uchila staro-grchki da bi chitala u originalu grchke pesnike. Salom je neshto prostrujalo, kao da je proleteo orao. Ljudi ovde nisu navikli da od javne lichnosti chuju takvu vrstu govora. Da je Hana Arent rekla da se pela na Himalaje ne bi delovalo tako neobichno, chitati poeziju vece je chudo.

    *

    Da bi neko bio chitalac poezije on osim odredjene vrste senzibiliteta mora posedovati i saosecajno uho shto su ovde mnogi intelektualci izgubili, ako su ikada i imali.

    *

    Osim odredjene vrste senzibiliteta da li chitalc poezije treba da ima i razvijenu imaginaciju, poput pesnika? Ja mislim, da. Inache kako da dochara. Pesma nije slika. I kada imamo posla sa pesnichkom slikom ona se doslikava duhom.

    Poezija pripada carstvu uobrazilje. Pesnichka otadzbina zove se Utopija.

    *

    Ono shto su pesnichke vizije to su u stvarnom svetu ljudske iluzije, to je utopija sama.

    *

    U poeziji bavim se dopisivanjem zzivota. Negujem izmishljaj. Umishljaj vlada, on se ne neguje. Nisam od onih kojima se vlada.

    *

    Pishem srcem. Onim srcem u kome se dusha i razum bore za prevlast. Mashta je ovde samo vezivni element.

    *

    Prava poezija nije roba za jednokratnu upotrebu iako mozze biti za svakodnevnu upotrebu. Ona je zziva materija, sa kojom treba pazzljivo rukovati.

    *

    Prava poezija nema rok trajanja. Ona je vechna, shto ne znachi da je nadgrobni spomenik Lepoti i Uzvishenosti.

    *

    Pesmu pesnik mozze pocheti kako hoce, ali ako ne ume da je zavrshi onda je nedarovit pesnik. Po zavrshetku pesme razlikujemo dobrog od slabog pesnika.

    *

    Stihovanje u pesmi ne znachi puko redjanje rechi. Ne samo pesma, nego ni jedan stih ne sme imati rupe, prazan hod...svaka rech mora imati svoju svrhu, ako je drukchije bolje je da taj pesnik onda pishe prozu.

    *

    Kada kazzem zavichaj, ja mislim na prostor ne na ljude. Kada kazzem domovina opet ne mislim na ljude.

    *

    Pesnik obitava u telu autora. On je bice u telu. Poezija je duh koji trazzi Telo.

    *

    Poezija nije ispovedaonica. Svako ja u poeziji nije ispovedno. Iako je svako nastalo od mojih misli, mojih osecanja, mog iskustva, moje fantazije, pa i od moga mesa.

    *
    U pesmi se sanja otvorenih ochiju. Lirichar ima urodjenu sklonost da budeci rechi sanja.

    *

    Pesnici su istovremeno izumitelji moguceg sveta i povesnichari onoga shto se nije zbilo.

    *

    Pesnik poseduje shesto chulo, unutrashnje, ono koje mu omogucava da razlikuje i odabira.

    *

    Pisanje poezije je drzzanje glave iznad vode da bi se disalo, nikakva apoteoza zzivotu.

    *

    Poezija trazzi sve od svakoga i ne trazzi nishta ni od koga. Ona uzimajuci daje.

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •