miscellanea - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

Moja pisma

miscellanea

Rating: 5 votes, 2.60 average.
Opušteno,tema je različiti sastavi,belešk,različiti sadržaji,jednom rečju svaštara.
Evo počinjem!!!!!

Danilo Kiš, Pariz, 1980.


Volim, dakle, rekoh li, u Parizu, to što se kafane i knjižare dodiruju ramenom, kao da se podupiru (susret duhova i susret ljudi); ne volim strukturalistička književna kvazinaučna mudrovanja, taj plemenit i uzaludan napor da se misao svede na ajnštajnovsku formulu (jer znam ruske formaliste, znam Šklovskog, i znam da se delo može raščiniti na proste činioce kao sat, i da se može ponovo sastaviti da kuca kao ljudsko srce); ne volim sveopštu politizaciju francuske kulture, njenu 'angažovanost', njeno sartrovanje, njeno trovanje čistih pesničkih vrela; volim kako Pariz reaguje na aktuelna zbivanja; živo, strasno, pristrasno; ne volim nombrilizam, parisko, francusko manihejstvo, gde se sve svodi na uprošćenu, besmislenu formulu levo i desno, kao na dan poslednjeg suda, gde pariska inteligencija, davši sebi prerogative Boga i sudije, baca grešnike na jednu a pravednike na drugu stranu, bez suđenja i bez opoziva; volim pokretnu biblioteku metroa, tu sporednu Nacionalnu biblioteku na točkovima; ne volim da slušam parisku inteligenciju koja se do zamora služi jednim te istim referencama: Marks, Mao, Frojd, Sartr, a nikad, ili skoro nikad, Montenj, Bodler, Flober, Kami...; volim toleranciju Pariza, gde ima mesta za svaku tendenciju, ideju, političku i književnu, taj široki spektar oprečnih mišljenja koja žive pod istim krovom kako kakva velika, bučna i zavađena porodica; ne volim kratko pamćenje pariske inteligencije, koja je odbacila sumnju, taj najdragoceniji intelektualni kompas, i godinama strasno grešila protiv istine, protiv očiglednosti i protiv slobode; volim njenu brigu za slobodu, jer i kad je grešila protiv istine i to je činila iz brige za slobodu; ne volim njenu neinformisanost, njenu nečuvenu lakovernost, njenu naivnu 'veru u progres', njen staljinizam kojeg se s mukom oslobađa; volim njenu spremnost da se pokaje, da prizna svoje dojučerašnje zablude i svoje dojučerašnje grehe [...]. (Homo poeticus, 177-17.

Updated 09.04.2010 at 19:14 by tetkaD (stavljanje bloga u književnost)

Kategorije
Nekategorizovano

Komentara

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
  1. Avatar od  tetkaD
    Najlepši grozd ( Paulo Koeljo Zahir )

    "Jednoga jutra, neki seljak zakuca snažno na kapiju

    manastira. Kad mu brat vratar otvori, seljak mu dade jedan prekrasan grozd.
    - Dragi brate, ovo je najlepše groždje iz mog vinograda. Došao sam da ti ga predam na dar.
    - Hvala ti! Odmah ću ga odneti igumanu koji će se obradovati tvom poklonu.
    - Ne! Ja sam ga doneo tebi.
    - Meni? Ali ja ne zaslužujem tako lep dar prirode.
    - Kad god sam kucao na ova vrata, ti si mi otvarao. Kad mi je bila potrebna pomoć, pošto mi je suša uništila berbu, ti si mi svakoga dana davao komad hleba i čašu vina. Želim da ti ovaj grozd donese malo ljubavi sunca, lepote kiša i čuda Božijega.

    Kaludjer vratar uze grozd, stavi ga preda se i celo jutro mu se divljaše: zaista je bio lep. Zato je odlučio da ga pokloni igumanu koji ga je uvek bodrio mudrim rečima. Iguman se silno obradovao groždju, ali se setio da jedan kaludjer u manastiru leži bolestan i pomislio: Daću njemu ovaj grozd. Ko zna, možda će uneti malo radosti u njegov život.

    Ali groždje se nije dugo zadržalo ni u ćeliji bolesnog brata koji je razmišljao: brat kuvar se toliko brine o meni, daje mi da jedem samo najbolje. Siguran sam da bi ga ovo silno obradovalo. Kad se brat kuvar pojavio sa groždjem, bolesnik mu predade groždje.
    -Ovo je za tebe. Pošto si stalno u dodiru sa plodovima koje nam priroda daruje, znaćeš već šta da radiš s ovim Božijim delom.

    Brat kuvar je bio očaran lepotom grozda i ukaza svom pomoćniku na njegovo savršenstvo. Zrna groždja su bila toliko savršena da niko to neće umeti bolje da ceni od brata sakristana, kome je poveren na čuvanje. Presveti sakrament, i koga su mnogi u manastiru smatrali svecem.

    Brat sakristan je, pak, sa svoje strane, poklonio groždje najmladjem iskušeniku, kako bi ovaj mogao da shvati da se Božje delo ogleda i u najsitnijim pojedinostima Stvaranja. Kad ga je iskušenik primio, njegovo se srce ispunilo Slavom Božijom, jer još nikad nije video tako divan grozd. Istog časa, setio se svog dolaska u manastir i osobe koja mu je otvorila vrata; taj čin mu je omogućio da danas živi u zajednici ljudi koji umeju da cene vrednost čuda. I zato je, pre nego što je pala noć, odneo grozd bratu vrataru.
    - Jedi i uživaj. Ti si ovde gotovo uvek sam i ovo će ti groždje činiti dobro.

    Brat vratar je shvatio da je taj dar bio zaista namenjen njemu i pojeo je u slast ceo grozd, uživajući u svakom zrnu, a onda je srećan utonuo u san. Na taj način, krug se zatvorio; krug sreće i radosti, koji se uvek širi oko onih koji su u dodiru s energijom ljubavi.
    "

  2. Avatar od  tetkaD
    Molim te, poslušaj ono što ne kažem
    Nemoj da te zavara izraz moga lica.
    Jer, nosim masku, hiljade maski,
    maske koje se bojim skinuti,
    a nijedna od njih nisam ja.
    U pretvaranju sam pravi majstor,
    ali ne daj se zavarati.
    Za ime Božije, ne daj se zavarati.
    Pretvaram se da sam sigurna
    da je sve med i mleko u meni
    i oko mene
    da mi je ime samouverenost a smirenost moja igra
    da je sve mirno i da sve kontrolišem
    i da mi ne treba niko.
    Ali, ne veruj mi.
    Možda se čini da sam smirena, ali
    moja smirenost je maska
    uvek promenjiva i koja sakriva.
    Ispod nje nema spokoja.
    Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
    Ali, ja to sakrivam.
    Ne želim da iko zna.
    Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
    i da će me otkriti.
    Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrila
    nonšalantno, sofisticirano pročelje,
    da mi pomogne da se pretvaram,
    da me zaštiti od pogleda koji zna.
    Ali baš takav pogled je moje spasenje.
    Moja jedina nada i ja to znam.
    Dakako, ako iza njega sledi prihvatanje.
    Ako sledi ljubav.
    To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene same,
    od zatvora sto sam ga sama sagradila,
    od prepreka sto ih sama tako bolno podižem.
    To je jedino što će me uveriti u ono u što ne mogu uveriti sama sebe,
    da uistinu nešto vredim.
    Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
    Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslediti prihvatanje,
    da neće uslediti ljubav.
    Bojim se da ćeš me manje ceniti, da ćeš se smejati,
    a tvoj bi me smeh ubio.
    Bojim se da duboko negde nisam ništa, da ne vredim,
    i da ćeš ti to videti i odbiti me.
    Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
    sa sigurnim pročeljem izvana
    i uplašenim detetom unutra.
    Tako počinje svetlucava ali prazna parada maski,
    a moj život postaje bojište.
    Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
    Kažem ti sve, a zapravo ništa,
    i ništa o onome što je sve,
    i što plače u meni.
    Zato kad sam u kolotečini,
    neka te ne zavara to što govorim.
    Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
    Što bih volela da mogu reći,
    što zbog opstanka moram reći,
    ali što reći ne mogu.
    Ne volim ništa kriti,
    Ne volim igrati umetne, lažne igre,
    želim prestati s igrama.
    želim biti iskrena i spontana te biti ja,
    ali mi ti moraš pomoći.
    Moraš pružiti ruku
    čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
    Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
    Samo me ti možeš prizvati u život.
    Svaki put kad si ljubazan, nežan i kad me hrabriš,
    svaki put kad pokušaš razumeti jer uistinu brineš,
    moje srce dobije krila,
    vrlo mala krila,
    vrlo slaba krila,
    ali krila!
    Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
    Želim da to znaš.
    Želim da znaš koliko si mi važan,
    kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
    ako tako izabereš.
    Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
    samo ti možeš ukloniti moju masku,
    samo ti me možeš osloboditi moga senovitog sveta panike,
    i nesigurnosti, iz mog usamljenog zatvora,
    ako tako odlučiš.
    Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
    Neće ti biti lako.
    Dugotrajno uverenje o bezvrednosti gradi snažne zidove.
    Što mi bliže priđes
    to naglije mogu uzvratiti.
    To je nerazumno, ali uprkos tome što o čoveku kažu knjige,
    ja sam često nerazumna.
    Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
    Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
    i tu leži moja nada.
    Molim te pokušaj pobediti zidove
    čvrstom rukom
    jer dete je vrlo osetljivo.
    Ko sam, možda se pitaš?
    Ja sam ona koju znaš vrlo dobro.
    Jer ja sam svaki čovek na koga naiđes
    i ja sam svaka žena na koju naiđes
    MASKA- Charles Finn
  3. Avatar od  tetkaD
    "...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
    I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
    Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."

    (D.Maksimovic)
  4. Avatar od  tetkaD


    KUĆA



    Rasprodaja, do kraja. Neka svako nosi ono što mu treba, rekoh konačno i ja. A šta bi ikome bilo potrebno iz jedne stare kuće? Meni su potrebne samo uspomene! Ima već četiri godine kako je nenastanjena, šta je u njoj i ostalo iole vredno, što još nismo razvukli, i to na pet strana?
    Kuću, nekadašnju, treba ovako da zamislimo: pet soba, dve kuhinje, jedna ostava veličine osrednje garsonjere, pa radionice, pojata, obori, podrum i, što uopšte nije nevažno, staklenik. Po tom stakleniku se može zaključiti da je kuća bila baštovanska, na šta danas podseća još samo bršljan koji se, prekrivši zidove, uspuzao već i na krovove, i mali vrt sa kaktusima. I onaj goletni deo zida u pozadini kaktusnjaka. Ova biljka, naime, Hedera helix, dakle bršljan, dominirajući ogromnim prostorom, odredio je karakter čitavog dvorišta i bašte, jer je poput kakve teške draperije ili razapetog ćilima nudio u svakom godišnjem dobu drugačiji prizor, a nije podnosio kaktuse. Nekako je bežao od rustičnog stenja, od suvo naslaganih potpornih zidova. Kako su se ipak našli u ovako neposrednom susedstvu? Jer ovako živa zavesa nije poništavala efekat jarkih boja cvetova tih pustinjskih biljaka. Grimizno i purpurno crvene, ljubičaste, nebeskoplave. A one su bile tek neka vrsta muzičke uvertire velikom, pravougaonom ružičnjaku koji se pružao čitavom dužinom gonga, sa hibridnim čajnjačama, puzavicama i patuljastim ružama, i to po redu njihove praktične primene i cvetanja, iza njih su se ređale leje s karanfilima i gladiolama, još dalje su se bokorile hrizanteme i dalije. A da su duž štedljivo uskih, cigalama popločanih staza sve do staklenika u vrhu bašte cvetali koleusi, dracene, agratumi, bilo je posve prirodno, kao i to da su u našoj velikoj porodici prilikom uobličavanja većih, međusobno povezanih prostora, estetička i ekonomska stanovišta morala da budu do kraja usklađena. Taj red, taj poredak, bio je posve prirodan, sam po sebi razumljiv, međutim, ja ću ipak do kraja života da se divim tome kako je otac osećao biljke. I kako je sa njima razgovarao. To da je razgovarao, nije baš najtačniji izraz, on je živeo sa njima, bolje reći, bio je sa njima u nekakvoj neobičnoj harmoniji. Sa njima je uveče odlazio na počinak, sa njima se ujutro budio. I svoje stručne knjige je vazda iščitavao utoljavajući svoju želju za novim znanjima, i nikako nije mogao da razume, na primer, zašto su naši preci violu tricolor nazvali baš maćuhicom, ili siroticom, kad ona uopšte nije sirotica, jer za razliku od većina biljaka i te kako podnosi mrazeve, i u rano proleće, poput razvratnice koja se budi u samo svitanje, smesta nudi svoj tučak uzbuđenim prašnicima, da bi potom za razliku od visibaba i ljubičica koji bi je, doduše, unekoliko preduhitrili u cvetanju, ona još dugo, mesecima nutkala latice svoje vulve i mladim i starim semenima podjednako. I kada je već sve to ovako, s izvesnim obešenjačkim osmehom oko usana, ispripovedao svojim već poodraslim sinovima, shvatio sam, nemalo iznenađen, da je otac ponekad bio i nežno zaljubljen u svoje cveće.
    Semena pre nego što bi ih smestio u humusnu zemlju u svojeručno sklepanim stakleničkim sanducima brižljivo je prosejavao, oslobodivši ih semene košuljice i odstranivši usput jalove, pa ih je potom posejao u lejice, tako pažljivo, kao kad domaćica poslednjom šačicom brašna posipa već rastegnuto testo koje se samo još na jednom mestu lepi za oklagiju. A onda ih je, u hladnoći, polivao smlačenom vodom iz kantice namenjene isključivo za upotrebu u stakleniku. Kad su počeli da izbijaju prvi izdanci, i kada su se pojavili i prvi listovi, zviždukao im je i pevao, da bi posle, kada su sadnice već očvrsnule, pokretima jednog virtuoza vadio jednu po jednu iz njihove zajedničke gredice da bi se dalje razvijali u malenim saksijama sve do majskog rasađivanja. Da bi se sprečila moguća degeneracija, razdvajao ih je i po vrsti, i po boji njihovih cvetova. A pri tom im je tepao njihovim latinskim imenima, dianthus, paeonia, hesperis (karanfil, božur, noćna frajla) drugačije im se ne bi ni obraćao i pri tom je često ponavljao jedinu latinsku izreku koju je, kao šegrt, u Pešti naučio: Qui habet tempus, habet vitam. I zaista, u našoj bašti cveće je procvetalo pre nego u drugim baštama, a jedina i sasvim jednostavna tajna tog ranog cvetanja, pored dobro pripremljenog tla, bila je u tome što su prvi pupoljci uglavnom ispupeli još u stakleničkim lejama, i da su jedva čekale da izađu na smlačeni prolećni vazduh, pa da sa rascvetaju iz sve snage. Ko dobije na vremenu, dobija na životu.
    Otac je naročito bio ponosan na svoje palme i limunova stabla, na ove potonje već i zbog toga što se tada, pedesetih godina, nije verovalo u to da se limun kod nas može sačuvati, a pogotovu ne da može brzo da rodi. A on je, kao dokaz latinske poslovice, tvrdio, pa i pokazao, da je i za to potreban samo staklenik, i možda još samo ona rafinerija da dotičnu biljku treba kalemiti semenom sa biljke koja rađa u svojoj drugoj godini, i onda ne treba čekati dvadeset godina na prvi rod. Umeo je da promeni i redosled zrenja, pa da na Božić na trpezu iznese jagode, a do Uskrsa da mu dozre grožđe. Od rane mladosti je već bio vešt u tome, stvar je izeksperimentisao još u Švarcovoj šećerani.
    Teško smo našli kupca. Nema više ko da brine o limunovim stablima, o kaktusima, o ižđikljalim juniperiusima, o mlađim grmovima ruža možda samo ovaj farbarski trgovac. Ako ništa drugo, on bar ceni boje.

    Đ e z e...B o r d a š odlomak
    (S mađarskog preveo Arpad Vicko)
  5. Avatar od  tetkaD
    Krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo videti.
    Šta se desilo s nedeljom? Juče sam je celog dana tražio i nigde nisam mogao da je nađem. Nekad je, sećam se, svaka nedelja bila praznik, oblačila se bela košulja i prale se uši i vrat. Nedeljom se išlo na porodične ručkove posle kojih su svi dremali, razbacani po stanu kao nasukani kitovi, i tek bi nas miris crne kafe budio iz te omamljenosti. Ustajali smo polako, pažljivo, ništa nije smelo da bude brzo i naglo. Nedelja je bila dan sporosti, dan lenjosti, dan koji se provodio tako kao da mu ništa nije prethodilo ili kao da se ništa neće desiti posle njega.
    "Nedelja - dan bez budućnosti", napisao je u jednoj svojoj pesmi Raša Livada. Ne znam na šta je on mislio kada je napisao taj stih, ali to je za mene najlepši opis nedelje. One druge nedelje, kakva je nekada bila, a ne kakva je sada i kakva je bila kada sam juče izašao iz kuće.
    Nekada nedeljom nisu radile radnje. U stvari, do deset se u nekim prodavnicama mogao kupiti hleb, mleko i pogačice, a bili su, takođe do deset, otvoreni i kiosci za prodaju štampe. Sve ostalo je bilo zatvoreno i uživalo u nedeljnom miru.
    Na pijacu se išlo subotom. To je bio pravi dan za kupovinu paprika, lubenica i kajmaka. Nedeljom se odlazilo na pijacu samo u slučaju da vas je nešto sprečilo u subotu. Uostalom, nedeljna ponuda na pijaci je pružala bledu sliku u poređenju sa subotnjim obiljem.
    Nedelja je bila dan za izlet. Penjali smo se na Avalu kao da osvajamo Mont Everest, a onda smo trčali nizbrdo sve dok se ne bismo umorili. Tada bismo izvadili kifle namazane buterom, tvrdo kuvana jaja, kriške "Zdenka" sira i crvene jabuke.
    Nedeljom je podnevni mir u dvorištu duže trajao. Nismo igrali fudbal, nismo udarali loptom u zid. Ćutali smo čak i dok smo igrali klikere. Tek kasnije popodne, kada se suton već prikradao preko neba, počinjali smo da govorimo glasnije i slobodnije, mada ni tada nisu naši glasovi odjekivali kao tokom drugih dana.
    Nedelja je bila spor dan. Dan obnove. Dan kada su u celom gradu u podne složno zveckale kašike za supu, kada su ulice bile puste, a vozila gradskog saobraćaja prazna.
    "Nedelja - dan bez budućnosti." Dan u kojem se zaboravljala prošlost i nije se mislilo na budućnost. Prošlost je bila užurbana subota, koju je trebalo što pre smetnuti sa uma; budućnost je dolazila sa ponedeljkom, strašnim danom, koji je predstavljao početak nove jednolične radne nedelje.
    Nedelja je bila kao rajska bašta, dan između stvarnosti i snova. Dan u kojem je sve moglo da počne, a ništa nije moralo da se završi. Čardak ni na nebu ni na zemlji.
    Međutim, kada sam juče izašao napolje, pomislio sam da je četvrtak, ili petak, ili bilo koji dan. Samo ne nedelja. Naime, sve radnje su bile otvorene: piljarnica, bakalnica, čak i apoteka.
    Jedino banka nije radila. Međutim, to i ne očekujem od banke, jer banke svugde rade manje od svih drugih. Ako i banke počnu da rade nedeljom, biće to znak da uskoro dolazi propast sveta. (Nek propadne, nije šteta...)
    Onda sam počeo da tražim nedelju. Zavirivao sam u razne zgrade, prošetao sam pored reke, pitao sam ljude koji su čekali na autobuskoj stanici, zatim mladiće i devojke sa slušalicama na ušima, ali niko nije znao da mi odgovori. Slegali su ramenima i gledali me pogledima koji su pokazivali da ne razumeju šta ih pitam, kao da je nedelja zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima.
    Lepa je nekad bila nedelja. Ujutru se duže spavalo, kasnije se doručkovalo i svako je smeo da odugovlači koliko god želi.
    Nedeljom se išlo na fudbalske utakmice, zatim u šetnje pored reke, a onda, pred kraj dana, naručivale su se palačinke sa čokoladom i orasima. Veče se šunjalo preko neba, ali niko na to nije obraćao pažnju jer smo znali da je nedelja dan drugačiji od svih dana i da se, u stvari, nikada ne završava.
    Ali onda se nešto desilo i nedelja je nestala. Ma šta mi radili, ma koliko pokušavali, ne uspevamo da je nađemo. Sakrila se negde, uvređena i zastrašena od mogućnosti da je neko natera da promeni ime. Naime, ako naziv nedelja potiče od reči "ne delati", a svi se tog dana ponašaju kao da je u pitanju bilo koji dan i ne prestaju sa svojim delatnostima, onda nedelja nije nedelja i s pravom je pobegla. Otišla je negde gde se još uvek poštuje jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio uvek isti. Uspori ritam. Nađi neku sporu pesmu i slušaj je celog dana. Uživaj u sporosti. Kaži: "Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim."
    Da, krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo videti. A život bez nedelje, odnosno, život bez dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom - onda kada je kasno za sve.

    David Albahari
  6. Avatar od  tetkaD
    Znakovi pored puta"


    Vreme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje, možda razumnije i čovečnije. Ali to nije dovoljno. Vreme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vredi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga.
    Bilo je vreme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vreme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.
    I.Andrić


  7. Avatar od  tetkaD
    Buka i bes (V. Fokner)

    Dajem ti sat, ne da se prisećaš vremena, već da bi ga ponekad mogao na trenutak zaboraviti, da ne izgubiš dah pokušavajući da ga osvojiš. Jer bitke se nikad ne dobijaju. Čak se i ne biju. Bojno polje samo otkriva čoveku njegovu ludost i očajanje, a pobeda je uvek samo iluzija filozofa i glupaka...
    Moglo bi se pomisliti da će se nesreća jednog dana umoriti, ali onda samo vreme postaje naša nesreća.
  8. Avatar od  tetkaD
    Spletkarenje sa sopstvenom dušom (M. Jovanović)


    -Nekada davno, živela jedna tužna devojka...
    -A zašto je bila tužna?
    -Polako, nemoj me odmah prekidati, sve ću da ti ispričam po redu.Zato što je bila usamljena i bez ikoga na svetu...
    -Je l' ni mamu nije imala?
    -Nije imala nikog, sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na obali sinjeg mora.
    - A zašto sinjeg, kad je more plavo?
    -Dobro, plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju. Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela, snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
    - A ona?
    - Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
    - I onda?
    - Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nađe.
    - A sutra , kada je bio dan, je l' ga onda našla?
    - Nije, more ga je odnelo sa sobom.
    Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sad ovo?)
    - A zašto ga je more odnelo?
    - Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali tu nije kraj bajke. More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
    - A meni je,ipak, žao i one devojke što ga je izgubila - kaze pospani glasić.
    ( I meni je.)
    - Šta je sa njom dalje bilo?
    - Ne znam. Nije ni važno; samo ti lepo sanjaj.
    (Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen).


  9. Avatar od  tetkaD
    Mara milosnica (...)

    Drugog dana pred podne, vraćajući se s vježbališta, naiđe paša s pratnjom kroz čaršiju. Oprezno su jahali po poledici koja se kravila. Bio je pazarni dan i kod Garića ekmeščinice zakrčiše im put neki seljački konji, natovareni drvima. Dok su se uplašeni seljaci ustrčali oko upornih konja, paša baci pogled u pekarnicu. Kraj zatvorene peći stajao je stari Ilija ekmeščija, pognut, s upaljenim prestarelim očima, iz kojih su neprestano kapale suze na velike brkove. Na prostranom ćepenku, među hljebovima i tepsijama sa pitama ili mesom, bila je kći mu Mara. Klečeći i odupirući se jednom rukom, ona je pružala drugu za nekom tepsijom u dnu. Kad ču viku vojnika i topot seljačkih konja, ona podiže glavu i paša je viđe onako izpruženu i poleglu po ćepenku, i zagleda joj se u široko djetinje lice i vedre oči.
    Kad je popodne opet projahao tuda, ekmeščinica je bila pusta, ćepenak napola presavijen, a na njemu je kunjao bjel mačak nagorjele dlake. Naredi da mu se traži i dovede ta djevojka. Ustrčaše se podoficiri i zaptije. Zadržao se trećeg dana popodne dok mu ne javiše da će stvar moći urediti. Djevojka nema nikog do oca. Majka joj je bila čuvena Jelka zvana Hafizadićka, jer ju je stari Mustaj-beg Hafizadić držao nekoliko godina kod sebe pa je onda udao za svoga Garića, koji je bio miran i slabouman mladić i kome je on i otvorio ovu pekarnicu. Paša ostavi nešto novaca i preporuči stvar svome starom poznaniku Teskeredžiću. A krajem marta, jednog pazarnog dana, dovedoše mu djevojku u Sarajevo. Paša se nije prevario. To je bila ta vrsta ženska koju je on uvek tražio i naročito cjenio, koja ga je jedino još privlačila. Bilo joj je nepunih šesnaest godina. Imala je velike oči golubinje boje, ugašena porculanskog sjaja, koje su se polagano kretale. Imala je sasvim svjetlu, tešku i tvrdu kosu, koja se retko viđa kod žena iz ovih krajeva. I lice i ruke su joj bile obrasli, kao maškom sitnim svijetlim maljama, koje su samo na suncu mogle da se vide. Što je na njoj bilo neobično, to je da i oni djelovi kože koji nisu u stalnom dodiru sa vazduhom i svjetlom, u nje nisu jednolično bijeli i otužni, kao obično kod plavih žena, nego joj je sve tjelo imalo tu svijetlu a zaruđelu boju koja se mijenjala samo sa sjenkom u udubinama ili sa nejednakim i plahovitim strujanjem krvi, i tada bivala još zagasitija. Imala je posve djetinjsku ruku, kratku i rumenu. Paša je oživeo. Prvih dana se bavio samo njom. Bila mu je prijatna i misao da i sad, kao nikad, može po jednoj ispruženoj ruci da pozna vrstu žene i njenu pravu vrednost. Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca docnije, čini mu se, već bi precvala. Ovo joj je pravo vreme. Bila je odvojena od svojih, ustrašena, usamljena, upućena potpuno na njega. Pokatkad mu se činila kao zvijerka koja, pritjerana uz liticu, drhti a zjenice joj zapadaju. A to je pojačavalo ljubavnu strast i, protivrječnim zakonima muškog srca, izazvalo u njemu želju da dariva i usrećuje i štiti. Stanovala je nedaleko od pašine kuće, u zasebnoj kućici koju joj je on najmio i namjestio. Nikad nije išla i niko joj nije dolazio osim Hamše Ciganke, koja je posluživala, i baba-Anuše s Bistrika, koja joj je bila neki rod i živila s dvoje unučadi u velikoj sirotinji. Cio dan provodila je u dvije polumračne sobe, radeći one svakojake sitne poslove koji su nevidljivi, a koji ženama tako lako ispune dan. Pred veče bi dolazio po nju pašin momak i ona bi se umotala i pobulila sve do očiju, i oborene glave polazila za njim u pašin konak. Prvih dana, kad su je tek doveli iz Travnika, ona nije mogla nikako sebi da dođe. Fizički bol ovlada potpuno njome; i tek kad on poslije prvih noći, poče da iščezava, pojavi se, da je muči nejasna ali mračna i teška misao o grijehu i sramoti. Ona se bojala paše, gadila one Sare Jevrejke, i stidila dana i svijeta. Nije mogla da spava, a i u snu se osjećala prokletom. Ipak se polako približavala Sari, koja je bila ćutljiva i dobra i opremala je, i pomagala u svemu, s nekom tužnom usrdnošću. Teže se privikavala na pašu i njegova milovanja; i kad je uminuo bol i prvi strah, ona ih je primala ukočenmo, detinjski zbunjeno. Ali s vremenom poče da se privikava. Zavolje naročito miris njegove kože. Nikad nije mogla da potpuno bez straha gleda u njegove neobično mirne oči, ni lice sa onim strašnim lišajem na njegovom obrazu i s mrkim oborenim brkovima, koji su uvek bili malko vlažni i lagano treptali pri govoru, kao resasta trava u šumskoj mračnoj vodi. Ali dah koji je njegovo tjelo širilo od sebe sve ju je više privlačio, krijepio i veselio; i udisala ga je satima, sklopljenih očiju i s glavom na njegovim grudima ili njegovom dlanu. Mučila se samo još noću kad bi je, kao što se često dešavalo slao da sama spava. Tada bi se po nekoliko puta budila s jasnom svijesti - kakva samo može u mraku da se javi - o tom šta je ona i ko je ona sada, i sa ustima punim plača zatiskivala lice između dušeka i jastuka i grcala: - Turčin... U tami bi misao koja ju je mučila uzimala oblik vječite kazne i paklenih muka, a ne zemnog srama i propasti, kao danju. Ali bi sutra popodne opet dočekivala pašu s jednolično rumenim licem, i sa bezglasnim smješkom koji je sav od bjelih zuba i sjajnih očiju. Tako je bivalo svako predveče. On bi dolazio s vježbe ili s jahanja, malo znojan i zarumenjen, a ona bi ga dočekivala previjenih ruku na grudima. On bi se tada raskopčavao. Sara bi donosila hladnu vodu, a djevojka iznosila čizme. Pošto bi se oprao i rashladio, dao bi da se otvore vrata i svi prozori, sa izgledom na cjelo Sarajevo i na trebevićku kosu. Tako bi sjedeo na promaji dok Sara ne bi unjela bocu mastike i sahan sa maslinama i sitno narezanim komadićima hljeba. Poslije toga bi momak Salih donio nargilu na kojoj je u raspaljenoj tumbečiji tinjala žeravka, a u kristalnoj boci, na bistroj vodi, plivale dvije trešnje. I Sara i momak bi iščezli, a iz pokrajnje sobe bi se vratila Mara, spremna, i spušatala mu se u krilo. To se između njih dvoje zvalo „sjesti u kutiju“. (...)
    Ivo Andrić
  10. Avatar od  tetkaD
    Mila godpođice Ružo,
    Uvek sam se čudio kad je ko pisao pismo tamo gde bi se rečima izraziti mogao. Sad vidim da nisam imao pravo. Sad bolje vidim da ima stvari, koje se ni rečima i pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajiti, prećutati, nikako.
    Vi čitajući sad ovo pismo ili ste se namrgodili ili - ili ste se možda malo zastideli osećajući da Vam sasvim nepovoljno nije.
    Ako se mrgodite, derite pismo taki. Molim Vas nemojte dalje čitati, što i da znate gde pomoći ne možete, poderite ga taki, pa zaboravite, da ste ga ikad dobili, zaboravite sasvim. Vi ćete lako, a ja kako uzmogu.
    Ali ako ga poderali niste, ako ste (ne samo iz ljubopistva) i na ovu stranu prešli, to sedite pa mi napišite da li je Ružino srce sasvim njeno, pa ako je i ako ja Ruži sasvim nemio nisam, ako bih mogao i miliji biti, to mi šaljite brzo to nekoliko reči, da ih poljubim onako, kako se samo evanđelje ljubi...
    ... Budite mi zdravi - sam se čudom čudim odkud sam nehotice ovo poljubio

    ============================
    Poštovani gospodine,
    Kad sam Vaše pismo primila, nisam znala jesam li budna ili mi je na snu došlo. Dugo sam se mučila, oću li detinju dužnost prestupiti i bez materinog znanja želju Vam ispuniti, najposle odvažim se uveriti Vas da je srce još sasvim moje, da čije bi bilo, kad sve dosad nisam znala da se može kome pokloniti, slušala sam više puta al osećala i verovala nisam.
    Ruža

    PISMA-J.J Zmaj i njegova mila Ruza
  11. Avatar od  tetkaD
    Kad se božićna tačka završila, počeo je prokleti film. Toliko je bio
    debilan da nisam mogao da odvojim pogled s platna. Bio je o nekom
    Englezu - zvao se Alek nešto - koji je bio u ratu i onda je u bolnici izgubio
    pamćenje i sve. On izađe iz te bolnice sa štapom i ćopa na sve strane, po
    čitavom Londonu, ne znajući ko je. On je u stvari vojvoda, ali pojma nema o
    tome. Zatim, pri ulasku u autobus, on upozna tu dobru, srdačnu, iskrenu
    devojku. Njoj odleti prokleti šešir i on ga hvata, a onda se popnu u gornji
    deo autobusa, sedmi i počnu da pričaju o Čarlsu Dikensu. On je i njen i
    njegov najomiljeniji pisac. Oboje nose po primerak Olivera Tvista. Stvarno
    mi je došlo da povratim. Sve u svemu, oni se odmah zaljube jedno u drugo,
    zato što su oboje tako ludi za Dikensom, i on joj pomaže u izdavačkom
    poslu. Ona je izdavač, ta devojka. Ali ne ide joj najbolje jer njen brat pije i
    troši sav novac. On je neki vrlo ogorčen lik, taj njen brat, jer je bio lekar u
    ratu i sad ne može više da operiše zatošto je pogubio živce, pa samo pije po
    ceo dan, ali prilično je duhovit i sve. I tako, stari Alek piše knjigu, a devojka
    je objavi i onda zarade brdo para. Baš kad spremaju da se uzmu, pojavi se ta
    druga devojka, Marša. Stara Marša je bila Alekova verenica pre nego što je
    izgubio pamćenje, i ona ga prepozna dok on u knjižari potpisuje svoje
    knjige. Marša kaže starom Aleku da je on u stvari vojvoda, ali on joj ne
    veruje i odbije da ode s njom i poseti svoju majku. Majka mu je potpuno
    slepa. Ali druga devojka, ona srdačna, natera ga da ode. Ona je vrlo
    plemenita i sve. I tako on ode. Međutim, pamćenje mu se i dalje ne vrati, čak
    ni kad njegova velika doga skoči na njega, ili kad mu majka pređe prstima
    preko lica i donese mu plišanog medvedića s kojim se balavio kad je bio mali.
    Ali onda, jednog dana, neka deca igraju kriket na travnjaku i pogode ga
    lopticom u glavu. Istog trenutka vrati mu se prokleto pamćenje i on uđe u
    kuću i izljubi majku učelo i sve. Onda ponovo počne da živi kao pravi
    vojvoda i potpuno zaboravi onu srdačnu devojku što izdaje knjige. Pričao
    bih vam ostatak filma, ali bojim se da ne povratim. Nije da bih vam pokvario
    doživljaj ili nešto. Nema tu šta da se pokvari, Isuse. Sve u svemu, završava
    se tako što se Alek i ona srdačna devojka venčaju, a brat pijanac sredi živce i
    operiše Alekovu majku tako da ona progleda, a onda se taj pijani brat i stara
    Marša uzmu. Na kraju svi sede za dugačkim svečanim stolom i padaju od
    smeha, jer se ona velika doga pojavi sa gomilom štenadi. Svi su valjda
    mislili da je ona mužjak, šta li. Sve što mogu da kažem je - nemojte da
    gledate taj film ako nećete da se ispovraćate od glave do pete.

    Selindžer - Lovac u žitu
  12. Avatar od  tetkaD
    Snovi

    Tanana je linija koja razdvaja svet jave od sveta sna. Većina ljudi je i ne primećuje, nego se prepušta svojim unutrašnjim časovnicima: kada otvore oči, budni su; kada ih zatvore, vreme je za snove. KaŽu da svi, kad zaspimo, stalno sanjamo, samo što neki pamte snove, dok ih drugi zaborave još pre nego što razmaknu trepavice. KaŽu, takođe, da nam Bog, ukoliko poŽeli da se obrati nekom od nas, govori dok sanjamo, jer da se pojavi na javi, sagoreli bismo od njegovog sjaja i lepote. I u snu, doduše, treba biti obazriv. Nije se jednom desilo da su neki, koji su duboko i dugo snevali, toliko odlutali da nisu stigli na vreme da se vrate. Takvi posle čuče kod linije razdvajanja, koja s one strane deluje kao kakav grdan zid, i čekaju da se otvore dveri kroz koje će se vratiti u svet, a kada se vrate u svet, vide da više ništa nije isto kao pre. Zbog toga je dobro imati na umu reči Suzan Zontag koja je govorila da ne Želi da snovi tumače njen Život, već da njen Život tumači snove. Spinoza je, naravno, smatrao da su snovi besmislica, praznoverje koje se rađa iz straha. Edgar Alan Po je tvrdio da je sve što vidimo samo san usnut u drugom snu. Mnogo vekova ranije, Čuangce je umro ne znajući da li je čovek koji sanja da je leptir ili je leptir koji sanja da je čovek koji sanja da je leptir. A ja, kada sam bio mali, strepeo sam od mogućnosti da sam tek lik u nečijem snu, te da je dovoljno da se taj neznani snevač probudi da bi se moj Život okončao.,,,,,,,,,,
    David Albahari
  13. Avatar od  tetkaD
    Ova stara teskoba,
    Ova teskoba koju vekovima u sebi nosim,
    Izlila se iz krčaga,
    U suze, u puste maštarije,
    U snove nalik na košmare bez strave,
    U silna i nagla uzbuđenja lišena svakog smisla.

    Izlila se,
    Jedva i znam kako treba da se vladam u životu
    S ovom mrzovoljom od koje mi se duša mršti!
    Kamo sreće da sam zaista sišao s uma!
    A umesto toga: ovo ni tamo ni ovamo,
    Ovo otprilike,
    Ovo i može i ne mora...,
    Ovo.

    Zatočenik u ludnici je barem neko.
    Ja sma zatočen u ludnici bez ludnice.
    Ja sam hladnokrvno lud,
    Sumanut i oštrouman,
    Svemu sam tuđ i jednak svima:
    Spavam budan sa snovima koji su ludost
    Jer nisu snovi.
    Takav sam...

    Jadna stara kućo mog izgubljenog detinjstva!
    Šta bi rekla kad bi znala kakav sam beskućnik danas!
    Šta se to desilo s tvojim mališanom? Poludeo je.
    Šta je s onim što je spokojno spavao
    Pod tvojim palanačkim krovom?
    Poludeo je.
    Šta li je s onim što sam bio? Poludeo je.
    To sam danas ja.

    Kad bih makar mogao da verujem u bilo šta!
    Recimo u onaj totem donesen iz Afrike
    Koji smo u čuvali u kući.
    Bio je grozan, bio je nakaradan,
    Al ipak, imao je u sebi nečeg božanskog,
    Kao i sve u šta se veruje.
    Kad bih barem mogao da verujem u neki totem –
    Jupitera, Jehovu, Čovečanstvo –
    Svaki bi mi dobro došao,
    Jer ništa na svet i ne postoji
    Izvan onog što mislim da postoji.

    Prsni, srce od bojenog stakla!
    (Alvaro de Kampuš)
    Iz knjige "Potpuni stranac"
    Fernando Pesoa (1888-1935)
  14. Avatar od  tetkaD
    "Leto je. U ovo vreme napuštaš junačku jednoličnost svakodnevnog života. U pulsirajućoj vrelini stišavaju se sela, varoši, i možda ćeš osetiti njihove posebne crte. Kuća, selo, "varoš je kopija uveličane žene" (Mumford). Kakve su naše žene? Nikada ih ne pogledamo, u nepoznatim selima, varošima, trčimo nepoznatim ženama. I u pakao idemo automobilom. Ležimo na suncu kao nagrada za preplaćenu godinu. Dani opet čile, a da nismo preskočili preko ivandanjske vatre.Postoji granica posle koje nema dalje, posle koje više nećeš stići – to je leto. Istupiti se ne može. U životu ne boli ono što je loše. U životu boli ono što je dobro i nema ga. Gde je, što ga nema? Tada ti se čini kao da si sebe izgubio. Kada bi bio dobro, ne bi sa sažaljenjem mogao misliti na to s kim živiš. Šta je dobro? Nema o tome znanja i poznavanja, niko ne zna. Kada poznaješ još ne znaš, kada znaš već ne poznaješ, takvo je dobro. Svakome drugačije. Zajedničko dobro ne postoji. Šta ćeš mi reći, šta se dogodilo ovoga leta? Naučio si da letiš, već umeš da po vodi hodaš, umeš da ispružiš ruku? Konačno živiš? Ti si onaj kome je i leti zima, mada uopšte nisi bolestan, samo ti je zima. Nemoj otputovati! Jednom ćeš možda zapaziti selo, varoš, ženu kada grane onaj dan za koji se svesno budimo svom svojom snagom. Leto nije avantura, leto je mesto solarnog principa, tada ti je najbliže. "

    Lajoš Kesegi
  15. Avatar od  tetkaD
    - Stablo narandže (K. Fuentes) - odlomci


    Ti si slab i nesiguran čovek. Gledaš se u ogledalu i ne vidiš ono što ostali govore da u tebi vide. Umrećeš još ove godine, ali tvoja ogledala pokazuju odraz osamnaestogodišnjeg mladića, uredno počešljanog, kovrdžave kose, bez dlačica i namirisana, koji celo jutro gladi svoj vrat kako na njemu ne bi bilo ni najmanjeg začetka dlačice. Nastojiš da budeš savršen dvadesetičetiri sata na dan. Ali tvoje je telo tek metafora tvoga duha. Od detinjstva te uznemiruje razdvajanje duše i tela, a ponekad zbog toga imaš čak i noćne more. Živiš s tom razdvojenošću, ne uspevaš to da pomiriš, samoga sebe uspavljuješ da bi verovao kako su duša i telo jedno; no dovoljno je da se pogledeaš u ogledalo znajući da ono odražava laž, pa da vidiš kako to nije tačno. Taj odraz je neko drugi. I taj drugi je podeljen, ako ne između tela i duha, a ono između prošlosti i sadašnjosti, između privida i stvarnosti.

    (...)

    Mi ne mislimo tako. Gledamo kako svet nestaje, ali zemlja ostaje, reč ostaje. Svi oplakujemo nestajanje našeg grada. Ali slavimo trajanje života u glinenom loncu, metalnoj posudi, pogrebnoj masci. Metalna glava ovna, kameni bik, to je jedina stoka koja nam je ostala. Prazne posude, prašnjavi mehovi, to je hleb i vino što su ostali za nama. Oplakujemo nestanak grada. Prihvatamo da svet umire. Ali čekamo da vreme pobedi smrt zahvaljujući vetru, svetlosti i stalnim godišnjim dobima. Nećemo videti plodove ovoga stabla. Videće ga svetlost, godišnja doba i vetar. Svet umire. Zemlja se preoblikuje. Zašto? Zato što smo mi tako rekli. Zato što nismo izgubili reč. Predali smo je svetlosti, vetru i godišnjim dobima. Svet nas je otkrio. Zemlja nas je sakrila. Vraćamo se njoj. Nestajemo sa sveta. Vraćamo se zemlji. Odatle ćemo izaći da bismo plašili druge.


  16. Avatar od  tetkaD
    ''Jedna izmedju najobicnijih i najvecma rasprostranjenih praznoverica jeste to da svaki covek ima samo jedne svoje odredjene osobine, da covek biva dobar,zao,pametan, glup,energican, apatican itd. No ljudi nisu takvi. Mi mozemo reci za coveka da cesce biva dobar no rdjav,cesce pametan no glup, cesce energican no apatican i obratno; ali ce biti neistina ako kazemo za jednog coveka da je svagda dobar ili pametan,a za drugoga da je svagda zao ili glup. A mi svagda tako delimo ljude. A to je netacno. Ljudi su kao reke: voda je u svima jednaka i svugde je jedna i ista,no svaka reka biva cas uska, cas brza, cas siroka, cas tiha, cas hladna, cas mutna, cas topla. Tako i ljudi. Svaki covek nosi u sebi klice svih svojstava ljudskih, i pokoji put ispoljava jedna od njih, koji put druga, a cesto zna biti i takav da ga niko ne moze poznati, premda on uvek ostaje jedan i isti. Kod nekih ljudi te promene bivaju narocito ostre.''

    ''Vaskrsenje'', Tolstoj
  17. Avatar od  tetkaD
    Ulazimo u razdoblje zbunjenosti, u jedan cudan cas kad ljudi pronalaze svetlo sred ocajanja i vrtoglavicu na vrhu svojih nadanja. To je i religijski trenutak takodje i evo gde se krije opasnost. Ljudi ce hteti da slusaju glas Autoriteta i mnogi ce se cudni konstrukti o tome sta je Autoritet javiti i svim umovima. Porodica ce se ponovo ukazati kao Temelj, vrlo postovan, vrlo hvaljen, ali oni medju nama busni od drugih mogucnosti, naprosto ce i dalje otaljavati svoje radnje, pa makar to bile i radnje ljubavi. Javnost koja cezne za Redom pozvace mnoga tvrdokorna i neumoljiva lica da ga nametnu. Tuga zooloskog vrta srucice se na covekovo drustvo.

    Ti i ja koji ceznemo za prisnoscu bez krivice, mi necemo imati volje da Izustimo cak ni one prve reci znatizeljnog ushicenja zbog straha od odmazde. Svako ocajanje obitavace skriveno u shali. Ali ja se kunem da cu ostati negde unutar domasaja tvog parfema...


    "Knjiga ceznje", Leonard Cohen
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12