Persefona...
Autor:
, 03.04.2010 u 15:37 (1950 Pregleda)
Lep,suncan dan...Ja sam Persefona- Hadova suvladarka nad dušama mrtvih i bogovima podzemnog
sveta...
Otac mi je Zevs ,a majka boginja Demetra...
Dolazim na zemlju u proljeće, a moja majka Demetra, radosna zbog mog povratka, daje rastinju snagu plodnosti kako bi je zaspala priroda pozdravila raskosnim zelenilom, i prelepim cvecem.
Kad se krajem jeseni vratim u carstvo mrtvih, cela priroda, a s njom i moja majka Demetra, tuguje i oblači se u žalosnu odeću.Ali,Evo me sada sam tu, na ''neprijateljskom tlu''-na zemlji...
Prolece je stiglo mojim dolaskom.ali oni koji bi trebalo da su vec odavno budni jos uvek spavaju..Boze mili i majko Bozija,hoce li se ikako ovaj coveciji rod konacno probuditi...!??
A ,mozda i ne zeli budjenje...Znam da je svaki covek bolestan,i to najpre duhovno,zatim dusevno,pa na kraju i telesno...A,da li On to zna-to je pravo pitanje...?Najcesce ne zna i ne zeli da zna...Kakva mucnina ovde gde bi trebao zivot da buja? ...pa u podzemnom svetu Hadu je zivlje...sta se dogadja sa ovima koji bi trebali odavno ''da mrdaju''...!?
Kakva tragicnost zivljenja za ovaj oblik postojanja,za najvise i najmocnije od inace slabijih ,koji samo proleti kroz zivot... nekad jako dug ,a da nikada nije postao svestan svog poslanstva...
...Zanet i ponet,polusvestan,ustremljen da zadovolji nagon samoodrzanja,sex.i agresivni nagon...sa ciljem postizanja moci nad okolinom,ne bi li tako savladao cesto nepodnosljivo osecanje svoje kompletne nemoci i slabosti...
Koja tuga..Dozivotni dremez..zna se da ovaj provede najveci deo svog zivota u spavanju ili dremanju,povremeno aktivirajuci samo jedan minimalni deo ogromnog potencijala svoje mozdane aktivnosti...
Potrebno je zaista nesto uciniti da bi konacno covek odlucio da se prene iz sna i probudi i prizna ,tj.prepozna sebe kao bolesnog uprkos velike povrede svoga narcizma i temeljnog kvarenja slike o sebi kao ''grandioznom selfu''...Ili ce produziti da sanjari i umre nesvestan svog porekla,polozaja i svrhe zivljenja..i posle smrti otici u Nista...
Ali ne moze samnom...u mom delu carstva je zivlje..A,ovde ,na zemlji stiglo je prolece,ja sam ga donela, , i plese se,peva ,bere cvece..Sta ce covek,ako je zamro i sada ovde .......mozda ubere i on neki pogresan cvet kao sto sam i ja ubrala divan Narcis-cvet smrti ,gde se zemlja otvorila i bog Had me ukrao.te propadosmo zajedno kroz zemlju...
Nikako,covek ne bi trebao da skriva jednom prepoznatu bolest ,a ipak on to stalno radi, sujete,iz straha da ce se okrnjiti svemocna slika koju gaji o sebi,a koju je nesvesno nametnuo i svojoj okolini...ali ima jos nesto...Potrebno je da savlada i svoju gordost(koja nije nista drugo,nego nalicje njegove slabosti...) i kaze drugima o svojoj bolesti...Mozda tada dozivi pravu promenu u srcu i dusi i konacno se trgne iz dubokog sna i zalosne obamrlosti...
Znam da je covek i suvise slabo,krhko prolazno bice,vec od rodjenja bolesno,da bi mogao da nosi strasan teret svesti o toj svojoj slabosti i smrtnosti...
A,kako li je Zevsovom sinu Atlasu,koji je osudjen da na svojim ledjima drzi nebo...?
Mislim da je covek takav izmedju ostalog jer je uveren u besmrtnost licne duse...Grandiozna iluzija za jedne...dokaz o Bogu i stvarnoj besmrtnosti za druge ljude...
Na zemlji je suvise tiho...mozda odem ranije nazad zbog svega...jedino cu rastuziti majku Demetru...ali nikoga sigurno vise...Priroda se probudila,ali je tisina mnogo silovita...kao da zeli neke odgovore.....
Nemocna sam..radujem se samo majcinim veselim haljinama...