Dok andjeli spavaju...
Autor:
, 26.12.2009 u 15:33 (3021 Pregleda)
Deca dodju na svet i ne ponesu sa sobom uputstvo za upotrebu. Majka priroda nam je dala one tanane instikte da prepoznajemo njihove potrebe, ali se stalno preispitujemo i brinemo da negde ne pogresimo.
Nisu oni figure od porcelana, nece se razbiti u param parcad ako ih malo jace stegnemo ali jesu, ona mnogospominjana tabula raza i treba biti vest u ispisivanju po njoj
Dok moj andjeo spavarazmisljam o svemu; razmisljam o svojim roditeljima.. i KAKO su oni znali da nas, mog brata i mene, sasvim normalno, tako lako izvedu na PRAVI put?
(pa, je l te nismo postali ni kriminalci, ni masovne ubice, ni. ni. ni ..ma, nista lose, vec sasvim prosto normalni!!!).
Imali smo divno detinjstvo (sa fantasticnim avanturama), lepu adolescenciju sa puno slobode ( koja nas je, da iskreno priznam: vezala jer kad imas slobodu, nemas potrebu da budes buntovnik, krsis pravila i ogranicenja).
I dan danas, kao odrasli ljudi - jos uvek imamo podrsku nasih roditelja da, da znam da i oni jos uvek brinu.
Roditelj sam muskog deteta.
Podizati decaka nosi jednu vrstu briga, podizati devojcicu drugu..i ne mislim da je lakse ali ipak mislim da su one krotkije, i bar nekako duze vreme, prijemcljive za razgovor sa roditeljima.
Da se gvozdje kuje dok je vruce sam primenjivala od njegovih malih nogurazgovor, razgovor i samo razgovor graditi poverenje -za neka buduca vremena. Ufffff!!!
Setih se incidenta od letos:
*******************************************
Sedim sa dragim, pijemo kafu, vodimo nekakav razgovor ulazi podmladak sa krvavim ustima.
- Sta ti se desilo?
- Udarila me lopta na kosarci
- Ma, kako te to udarila lopta TAKO - da ti pocepa usnu?
- Pa, eto- desilo se
Znam da nije lopta Zna i dragi ali prestajemo da insistiramo. ( na licu svog sina vidim, da ga od udarca lopte, nesto drugo mnogo vise boli).
A boli i mene jer on CUTI!
Vodili smo bezbroj razgovora, hiljadu puta sam mu DOKAZALA da ne moze da uradi nesto, a da ja ne budem TU za njega da mu pomognem.Uvek strpljiva,takticna i (bem li ga objektivna). A on CUTI.
Zatim tushe.
Ispratio ga dragi na autobus (jer je dete resilo da mu je bolje da vec sutradan ode u KI, kod bake i deke)...
Cim se vratio sa stanice, dragi kaze:Ispricao mi je sta je bilo njih dvojica su ga na terenu istukla (inace poznati problematicni klinci) I rekao mi je Nemoj da kazes mami DA NE BRINE
***********************************************
Setih se zatim i nedavne zajednicke setnje do moje sestre.
Ovaj snezni kijamet, poledica.. nas dvoje cavrljamo i smejemo se nogama koje nas ne slusaju. Bockam stikllicama, a on me svaki cas hvata pod ruku .. boji se da ne padnem.
- Ma daaaj.. opusti se mali ako i padnem, necu dalje od trotoara.
- Nemoj da me nerviras i zezas gledaj tu kako hodas..... (govori mi to vrlo ozbiljnim glasom)....
- Aman.. hoces li prestati? Zar mislis da sam toooliko smotana?
- Samo necu da se povredis
Ne mogu da zaspim..
Kroz glavu mi prolazi pomisao, da jesmo vezani za ceo zivot najjacom vezom.
Vezom majke i sina.
Tada mi proleti i ona optuzujuca i upozoravajuca misao: Jednom ce jedna (ali njemu vrlo vazna) da donese presudu:Koji si ti mamin sin..
Kako se ne prave mamini sinovi? Da li tako sto o njemu brinem, tek toliko da bude sit, obucen i obuven??? Da li treba na vreme da ga uchim da on nije moj Mali vitez ZASTITNIK???
Hm mozda brinem unapred.. mozda je njegova tabula raza sasvim pristojno ispisivana Mozda ce ona briga za majku, biti sasvim lepo prenesena, da jednog dana brine o jednoj vrlo vaznoj!!! (koja ce, molim Boga, umeti to da ceni).
Bolje je da nekako zaspim..... brinucu i sutra.i prekosutra i svakog dana, jer je to i breme i blagoslov koji moram da nosim.