Stigla sam ili možda nisam
Autor:
, 20.07.2009 u 15:07 (7348 Pregleda)
"Ja imam još 15 minuta."
"I ja imam još 15 minuta."
"Amsterdam?"
"Amsterdam."
Razgovor koji vodim sa momkom koji se stvorio pored mene pred minhenskim carinikom koji hoće i mora još jednom da nas pregleda-pogleda pre nego što nam dozvoli ulaz u EU iz tamo nekih krajeva koji nisu u njihovoj nadležnosti. Još nisu...
Onda ćemo da trčimo zajedno, kažem ja dok bacam cariniku na pult novi biometrijski dokumenat zajedno sa starom plastificiranom evropskom karticom.
Ovaj pregled dokumentacije je trajao najkraće na svetu. Carinik je video nešto u mojim očima što ga je nateralo da mi konačno poveruje da neću da dignem pola evrope u vazduh ako mi detaljno jedanaest puta ne pregleda sva dokumenta i ne uporedi sve fotografije sa likom koji stoji sa one strane neprobojnog stakla. Ništa me nije pitao. Samo je rekao "hvala".
Ja sam počela da trčim, momak je počeo da trči, momak je bio brži, ja sam imala u rukama torbu, kesu, malu kesu sa svim tečnim stvarčicama, koje moraju solo da se eksponiraju na skeneru, pasoš, karticu, kaiš koji nisam stigla da uvučem u pantalone posle skenera. Momak je već prilično odmakao, ali me je držao na oku, svako malo bi se okrenu, ja sam prestala da trčim, nastavila sam da hodam, nije bilo tako blizu kako mi se učinilo. Kapija se pojavila ispred mene, stjuardesa je imala veliki osmeh na licu i rekla je hvala, ja sam rekla "jooooooj hvala vama što ste me čekali". Ona je rekla "gospodin ispred vas mi je rekao da dolazite." Gospodin ispred mene je stajao na ulasku u avion i gledao iza sebe, kada me je video, ušao je.
Uspela sam da viknem "hvala" za njim. Nisam uspela više da ga vidim u avionu. Nisam uspela da ga vidim ni dok sam beznadežno čekala na kofer koji se nije pojavio na pokretnoj traci.