Kako usisati Cezara? - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

izabelitta

Kako usisati Cezara?

Rating: 6 votes, 2.33 average.
Gledam ovo moje detence kako je za tili čas izraslo do konfekcijske desetke, i mislim se, kad pre... I zabrinem se kad ga vidim kako se polako ukalupljuje u sve šeme preporučljive za taj uzrast. Dobro je to, ja sam ga sama upućivala da sve to tako mora i treba, ali mi ta iznenadna ozbiljnost ponekad zasmeta, i onda osetim potrebu da ga podsetim da je dete, da sam i ja još uvek dete, iako sam mu mama, i da je u stvari od svega najvažnije u životu umeti radovati se poput deteta. Naljutim se ponekad na njega, i kao i svi roditelji uzviknem njegovo ime, onako opasno, da se ledi krv u žilama. Jao, uplašim se onda sama od sebe, i kažem sebi, a ne, gospođo, ne uči svoje dete da reaguje na komande. Ne dresiraj ga. Onda viknem još jednom, samo što ovaj put izgovorim njegovo ime unazad. E, nema me srećnije nego kad u njegovom pogledu tad uočim zahvalnost što mu mama nije ni dreser, ni trener, ni general. Oboje se nasmejemo, i on samo odmahne rukom, kaže: "Važi, amam...", i uradi ono što sam htela. Onda ga vidim obuzetog strategijom rimskog osvajanja, sa glavom napola uvučenom u monitor, i dobijem potrebu da ga šutnem. Ali to ne radim, radije uključim usisivač baš tada i punim glasom zapevam, veoma operski, Torna a Sorento. Usisavam i njega i oko njega, dok me ne pojuri, zaboravi na igricu, i nastavi da se glupira sa mnom.
Pitala sam se šta li ću od njega napraviti time, da li grešim, da li je nužno da se mrgodim i kažnjavam ga bilo kako, da bih bila jedan klasičan, uzoran roditelj. Jedan njegov postupak odagnao mi je takve misli zauvek. Bila sam nešto nervozna i loše volje. Pripremali smo se da krenemo negde. Bila sam zamišljena i mehanički sam se spremala za izlazak, a onda odjednom ugledam njega kako me čeka kod ulaznih vrata spreman. Nisam mogla da poverujem! Stajao je potpuno ozbiljan i lupkao nogom, kao od nervoze što još ne krećemo, a na sebi je imao tatinu jaknu koja mu je sezala skoro do poda, ispod koje su izvirivale takođe tatine cipele, u ruci mu kofer u kojem inače držim escajg koji ne koristim. Uzviknuo je: "Hajde, ženo, dokle misliš da te čekam!", a ja sam skoro zaplakala od sreće, i izljubila ga.
Vredi svaki osmeh, i naš, a posebno onaj kome nekome izmamimo.
Kategorije
Nekategorizovano

Komentara