Praznik - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

miha

Praznik

Ocenite unos
Praznik...
Tužan sam.
Mnogo.
Pritislo me, a nema nikakvog vidljivog razloga za to.
Steglo, do bola.
Misli polumrtve, nekako sablasne.
Trebalo je, možda, i danas, kao jednog 1. januara, pre nekoliko godina, da odem na glavnu autobusku stanicu, da uđem u prvi autobus koji polazi, i odem nekuda,bilo kuda.
Tada sam stigao u grad na jugu; otišao sam u jedinu otvorenu smrdljivu buregdžinicu, jeo burek; nisu imali jogurt, dade mi brkata baba u prljavom belom mantilu s rupom na stomaku čašu mlake vode; na rubu čaše beše trag sira; prošetao sam, posle, malo, po mrtvom i pustom gradu, pa sam na tamošnjoj autobuskoj stanici sačekao autobus za nazad.
I otkrotrljao se tako tmuran dan.
U tim autobusima trešti šoferska muzika, jedina umetnost koja je život, a ne njegovo ulepšavanje.
Gledaj majko kako znaš, kako znaš/ za šofera da me daš, da me daš.
Vidiš mala onu lepu šumu/tamo ćemo da krpimo gumu.
Mali je Mokranjac, Bregović je veliki.
Isti, a razlika nepremostiva.
Raslo mi je badem drvo i Gas.
Pod badem drvo mogla bi jedino Barbara, nepostojeća, a gas se gari svuda, u svakom trenu.
Samo ono što je prljavo podseti na čistotu; čisto podseća jedino na prljanje.
Grad na jugu...
Ostala munkovska slika buregdžinice.
U uglu peć na butan, s plavičastim plamenom; a uz nju, ventilator; na zidu kalendar, star nekoliko godina.
Ta slika me, danas, ozaruje; jedino ona; razveseli me na tren; sve ostalo steže mi grlo.
Praznici...
Datumi za naređena radovanja.
Treba samo imati nekoga da izda naređenje.
Vidš mala onu lepu šumu, tamo ćemo da krpimo gumu.
I radovanju nema kraja...
Kategorije
Nekategorizovano

Komentara