Nekada Davno
Autor:
, 24.12.2007 u 19:11 (2531 Pregleda)
Star sam, ali još mogu da hodam.
Stigao sam u Banjaluku, grad u kome nikada nisam bio, a koji ispunjava već skoro četrdeset godina moj život.
Nekada davno, zalutao sam, sudbinom prizvan, na forum Vkafe, i tamo sam upoznao jednu veličanstvenu devojku iz Banjaluke, najveličanstveniju osobu od svih koje sam sreo.
Razmenjivali smo poruke jedanaest godina, da, jedanaest godina.
U tim porukama ne beše ni najmanje senke.
Ljubav, samo ljubav.
Iskrenost, zanos...
Izbegavao sam, i izbegao sam, da je sretnem i u stvarnosti.
Učinio sam to to da bih imao koga da pamtim.
Stvarnost je put s mnogo provalija.
I bio sam u pravu.
Nikoga sem nje ne pamtim.
U meni je...
Bliži mi se, znam, kraj.
I evo me, u Banjaluci sam...
Šetam ulicama, zagledam starice koje srećem, i tražim nju.
Prepoznao bih je...
No, znam da je neću naći.
I, želim, čak, to.
Hoću je u večnosti...
I biće tako.