Neke osobenosti kafana u staroj Jugi - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

Dragan-che

Neke osobenosti kafana u staroj Jugi

Ocenite unos
kafana-ziveli.jpg

Razne stvari od davnina pa i danas nastavljaju da spajaju narode na prostorima bivše Jugoslavije.

Neki od nas su jugonostalgični pa će u dahu izdeklamovati norme ponašanja koje su bile istovetne od Vardara to Triglava: sve one male naizgled tričave sitnice koje su formirale našu ličnost. Svuda su te sitnice bile iste, a svuda i pomalo različite.

Ali postoji jedan veoma sličan, skoro isti modus ponašanja pojedinca na ovim prostorima koji nas još uvek spaja – rado idemo u kafane, veselo se družimo uz čašicu-dve i meze, umemo da zapevamo u kafani i neku divnu starogradsku romansu i dugo ostanemo da sedimo u njoj.

Za kafane u Beogradu već se dosta pisalo u hronikama porodičnim, u knjigama Kapora, Tirnanića, Selenića i Nušića.

O prvim kafanama na Balkanu dosta toga smo saznali iz letopisa istoričara i putopisaca sedamnaestog veka (Mustafa hadži Kalfa i Evlija Čelebi).

Život starih kafana svuda je bio sličan - u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju ili Mariboru.

Znamo da je u Beogradu najstarija kafana počela da radi oko 1522. godine da bi kasnije statistika potvrdila da Beograđani baš vole kafane: 1838. ih je bilo 147 u užem delu Beograda. U Sarajevu, na primer, još početkom 18. veka sedelo se u turskom sedu i uživalo u pušionicama opijuma (afione) na Bembaši ili u šadrvanima kod Hamama sa trbušnim plesačicama.

U Sloveniji, prava kafana dočekala je goste 1713. u Ljubljani u blizini današnje zgrade Drame Slovenačkog narodnog pozorišta dok je u Mariboru osnovana kafana "Rotouž" u blizini mariborske katedrale.

Ova kafana je bila bečkog tipa (osim kafe sa mlekom u ponudi su bila i peciva). Gosti mariborskih kafana bili su viši i srednji sloj gradskog stanovništva, trgovci, profesori, novinari, lekari, oficiri, umetnici. Pored slovenačkog, govorni je bio i nemački jezik.

Poput nekih beogradskih kafana, i u Mariboru su kafane bili centri političkih klubova, sastajališta intelektualaca raznih profila između dva rata. Uglavnom su to bili elegantni prostori sa udobnim separeima i sa mirnom atmosferom.

U njima su se čitale domaće i strane revije. "Velika kafana" bila je na glasu po igrankama, u "Jadranu" su se sastajali projugoslovenski usmereni građani, a "Kafana Central" bila je najčešće posećena. Leti je prepuna bila i "Park kafana" sa živom muzikom.

Orijentali ples za dokaz sevdaha

Ne postoji precizan podatak kad se počelo sa igrankama u kafani, ali mora da je vlasnik kafane bio iznenađen shativši da tu leži dobra zarada.

U urbanim pa donekle i seoskim sredinama, međusobna komunikacija je bila neophodna - u ono vreme pre telefona i struje – uz razgovor i neko pićence pogađali su se poslovi i dogovarali radovi u polju, na pijaci, ali uporedo sa njima tekao je i onaj drugi način komunikacije – pokretom tela.

Neverbalna komunikacija i znakovi kojima se prenose poruke oduvek su bili bitni: ritam tela, facijalna ekspresija, određeni pogled, sve je dopunjavalo odnose među ljudima, tako pre sto godina - tako i danas.

Čak i u teškim vremenima pobuna, protesta, briga raznih vrsta i velikih dešavanja naroda, igralo se u kafani.

Trbušni ples je veoma zanimljiva pojava koja je na našim prostorima došla sa istoka. "Raqs sharqi i raqs baladi je ples Orijenta i u suštini oslikava onu vrstu plesa koju izvode žene u kabareima i kafanama tokom kog se telo uvija u erotizovanim solo imrpovizacijama uz kružne pokrete bedara." Termin raqs baladi je ples folklorni, narodni sa elementima Srednjeg istoka.

U literaturi možemo naći podatak da je orijentalni ples "ostatak običaja i slavljenja, obožavanja kulta ženskog božanstva."

U Turskim haremima konkubine su napredovale u hijerarhiji ako bi odlično izvele trbušni ples. Razni narodi su menjali način ovog plesa pa danas imamo libanski, egipatski, grčki, sirijski, turski trbušni ples.

Kako god da se menjao tokom vekova, egzotični ples je polako prelazio granice, došao je do juga Srbije i uneo pometnju među goste. Ovaj se ples na jugu Srbije najviše izvodi uz tradicionalni čoček (persijski kuchak – mali, mlad, na turskom köçek). Ovaj muzički pravac se nekada svirao i igrao na venčanjima i proslavama, u haremima (plesačica je nosila šalvare, u prstima imala neku vrstu kastanjeta, a telo uvijala i izvijala u struku praveći osmice).

Teoretičari plesa i pokreta tumačili su pokrete tela i zaključili da je trbušni ples u stvari "dominacija ženskog subjekta u izrazito muškom svetu, pa makar ona trajala tih 15 minuta dok traje muzika."
U tim trenucima žena postaje primarna, izazivačkim pokretima daje do znanja da je u prednosti i tokom plesne interakcije kontroliše prostor između posmatrača ili partnera sa kojim igra i okoline. Muškarac često ima ulogu da aplauzom podržava plesačicu ili da igrajući obleće oko igračice, često kleči pred njom (potčinjenost) ili zatvara oči (submisivnost).

Zar se sve ovo nije tako dobro uklopilo sa mentalitetom južnjaka? Zar sevdah, merak, dert kao termini definisanja ljubavne patnje, čežnje i patnje, teskobe i duševnog bola nisu bili odlična potka Bori Stankoviću za „Koštanu“?

Mesto gde se sve dešava je veoma važno: kafana je mesto pročišćenja za oba roda. To je mesto koje u stvari ne postoji, gde i plesačica i muškarac (koji je tu u ulozi zavodnika) maštaju slobodno i nesvesno, oslobađajući se teskobe i muke.

Rekli su o kafani

Šandor Marai kaže: “Bez kafane nema literature“

Ernest Hemingvej: "Ljudi su voleli da odu u velike kafane jer se u njima izgube i niko ih ne primeti, a oni su tamo mogli biti sami, ali zajedno"

Miljenko Jergović, zagrebački pisac u jednom intervjuu odgovarajući na pitanje koju atmosferu opisuje u romanu "Inšalah, madona, inšalah" kaže: „Ako poslušate neku dobru kafansku pesmu, recimo onu Dimitrije, sine Mitre, pa pokušate da zamislite životnu priču tog Dimitrija, koju ćete rekonstruisati iz melodije, teksta takta, jedne reči, svašta vam se može dogoditi. Takva priča može biti iz ovog vremena ili neke dalje i bliže prošlosti, meni ova pesma zvuči kao Srbija nakon Balkanskih ratova na primer, kad se đaci vrzmaju oko Zelenog venca, po tom principu je i nastala ova knjiga.“

Dejan Đurković, televizijski i radijski voditelj i novinar, poznat po divnim emisijama na radiju: Nedeljom uveče i Dragstor ozbiljne muzike voli ozbiljnu muziku. Ali voli da ode i u kafanu. „Volim da idem u one kafane u kojima se samo iz daljine čuje tiha, ambijentalna muzika, koja je oslobođena teksta. U kafani želim da budem potpuno opušten, da mogu da pričam sa onima koji sede sa mnom“

Toma Zdravković: "Nije bitno u kojoj kafani sediš, već ko sedi za tvojim stolom“

Tin Ujević bi posle neprospavane noći zaspao u klupi u parku. Jednom prilikom žandarm koji je prolazio probudi ga i pita "Koga to imate ispod klupe?" "Tiše, probudićeš mi podstanara, Raku Drainca", odgovorio bi Tin.

Momo Kapor je tvrdio da je Grmeč kafana najbolje mesto u gradu za ogovaranje. “Trotoar je toliko uzak, a ulica frekventna , da prolaz pokraj stolova predstavlja sjajno usko grlo, gde vas onaj koga ogovarate gotovo očeše u prolazu. Zbog toga je mnogo bolje već ujutru uhvatiti neki astal. Bolje da vi ogovarate druge nego oni vas!“

Muharem Pervić: "Kafane, restorani, bifei, bistroi i krčme su jeftine pozorišne scene na koje uzleću ljudi kojima druge scene nedostaju, na kojima se govore jezici nebrojivi, neprepoznatljivi, ili odveć uvedene, banalne neostvarenosti i žalopojke.

Kafanska bizarnost i bezizlaznost, govor rutine i navike, sportske i seksualne priče i asocijacije; što brbljanje duže traje, a vino oobilnije teče, kafanci se dublje stropoštavaju do ogoljenosti i obnaženosti govora tela i duša. U kafanama ljudi govore naglas, ali pre svega svako sa sobom, u sebi, loveći čas kada će razviti svoj slučaj "

Komentara