Kako se belo pretvara u sivilo - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

Tišina

Kako se belo pretvara u sivilo

Ocenite unos
Publikovanje nekog razmišljanja, tvrdnje, stava, svedočenja o događajima, nedelanju, delima i nedelima, zahteva prepoznavanje posebnog momenta u kome će ono (obelodanjivanje) dobiti pun smisao. Ti trenuci nisu odraz pogodnog političkog miljea, straha od reperkusije, niti pukog zahteva današnjice. Oni nose pečat unutarnjeg smirenja svedoka. Pisati o zbivanjima iz situacije ozlojeđenosti, lične povređenosti, znači svedočiti o nepravdi u besu. Bes je odgovor samozaljubljenog sopstva koje pati, gorka žuč sekretovana iz sopstvene drame. Kao što je Sioran komentarisao: „Svako duboko iskustvo formuliše se u terminima fiziologije“. Bes nosi maniju da fabulira, plašti stvarnost fikcijom sopstvenog idiotizma. Govor besa je psovanje, što je jedino s aspekta mentalne higijene poželjno. Zato treba otkoračiti, mora da zaćuti uvređena samodopadljivost. Ali, u smirenju, čovek obitava u zamuklosti. Čini mi se da sam dovoljno dugo čekao, da ne psujem, ali ne predugo, da ne zamuknem.
Kada dovoljno ubedljivo govorimo o nečemu, ponavljajući istu priču sa nepokolebljivim stavom, iako je to o čemu tobože svedočimo puka izmišljotina nastala gotovo uvek iz lične koristi, ubrzo se dešava čudan preobražaj u poimanju stvarnosti ne samo u glavi izmislitelja priče, koji vrlo brzo postaje siguran da izgovara suštu istinu, već i u onima koji primaju poruku. I to ne važi samo za pojedinca, već i za grupe, organizacije, zajednicu, pa i države. U ovom slučaju govorim o RZZO iliti Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje, s punom svešću da je i moj pogled nedostatan. U poslednjoj, tzv. „Tomicinoj dekadi“ u našem zdravstvu, gde su se sve „visokoumne“ ideje redom izjalovile u stvarnom životu, gurajući srpsko zdravstvo, posebno onkologiju, u sve veći glib, pomenuti RZZO prerasta iz uslužne u zakonodavnu organizaciju koja svojevoljno, a pod izgovorom brige za pacijenta, zajedno sa sistematskim urušavanjem ugleda zdravstvenih radnika, posebno lekara, donosi niz nebuloznih mera kojima se nemilice troši i javno potkrada lekarski ljudski potencijal. va na boljitak Službe i njenih zaposlenih, ni u smislu stvaranja valjanih uslova rada ni u smislu dohotka. Šta više, RZZO, pod okriljem nametnutog fakturisanja, otvoreno uskraćuje zarađena sredstva organizacionoj jedinici, njenim zaposlenima i čitavoj bolnici, jer administraciju hemioterapije, koja se u svim medicinskim udžbenicima i propisima o radu smatra posebnom uslugom, prikazuje kao infuziju običnim rastvorima, i to traje već godinama, ne samo u Smederevu, nego i čitavoj Srbiji.
Takođe, postoje brojni dokazi da visoko potentni lekovi, kakvi jesu citostatici, predstavljaju opasnost po zdravlje i povećavaju rizik od oboljevanja zdravstvenih radnika kojima su ovi izloženi prilikom njihove pripreme i primene. Još se sedamdesetih godina prošlog veka posumnjalo da se povećava rizik za pojavu sekundarne leukemije i drugih karcinoma kod osoba koje su zbog svog posla bile izložene ovim lekovima. Lancet je objavio prvi ubedljiv dokaz u radu Falck i saradnika 1979. U maloj, ali kontrolisanoj studiji, mutagena aktivnost nađena je u urinu pacijenata koji su primili hemioterapiju isto kao i kod medicinskih sestara koje su je davale pacijentima. Nekoliko studija nakon toga pokazalo je postojanje rizika od oboljevanja kod profesionalne izloženosti hemioterapiji. Glavni put izlaganja visoko potentnim lekovima je inhalacija aerosola nastalog tokom pripreme leka. Osobe koje daju hemioterapiju mogu biti izložene dejstvu aerosola ili kapljica nastalih tokom davanja hemioterapije. Telesne tečnosti pacijenata koji su na terapiji citostaticima, takođe su potencijalni izvor kontaminacije. Objavljeno je 14 studija (NIOSH, 2004.) koje dokazuju ostatke citotoksičnih lekova na radnim površinama u apotekama i na mestima na kojima se prima hemioterapija.
Na jedno nakaradno nasleđe pomenute protekle dekade moram posebno da se osvrnem, a koje se utemeljilo u svesti i upravljalo delima bivših, ali na žalost, nekim zlim fatumom, upliviše na postupke i dolazećih rukovodećih kadrova u zdravstvenim ustanovama. TO JE BEZUSLOVNA PAŽNJA NA NEBITNO, ISTINSKA NEBRIGA ZA LJUDE U ZDRAVSTVU, A SAMIM TIM I ZA PACIJENTE, POTEZI KOZMETSKE PRIRODE – ULEPŠAVANJE FORME, STAVLJANJE TEŽIŠTA NA POVRŠINU I SLEPO POVINOVANJE SULUDIM IDEJAMA MINISTARA I VODEĆIH LJUDI RZZO KOJI SU POKUŠALI I POKUŠAVAJU DA PROMENE NEŠTO ŠTO JE TREBALO DA BUDE FINALNI OBLIK DUBOKIH I SUŠTINSKIH PROMENA, PRVENSTVENO U DODIPLOMSKIM I POSTDIPLOMSKIM STUDIJAMA. Ne mogu a da ne pomenem ne samo reči, već i višedecenijski važeći i na žalost obolelih ljudi potvrđen stav u svetu onkologije, reči koje je u svojim predavanjima stalno naglašavao prof. dr med.sci. Radan Džodić, vrhunski svetski hirurg-onkolog, aktuelni direktor IORS-a, zahvaljući čijem dugogodišnjem naporu počinju da se konačno ostvaruju pomaci u planiranju dodiplomske i postdiplomske nastave, reči da je: “…hirurg faktor prognoze za malignome tireoidne žlezde, debelog creva, dojke i jajnika, i da onkološke operacije mora da radi hirurg-onkolog ili dobro obučen i za onkološke operacije utreniran hirurg”. Odlukama ministra i RZZO da se onkološki pacijenti operišu u matičnim zdravstvenim ustanovama, a da pre toga nisu obučeni hirurzi za operativne tehnike koje poštuju osnovne principe onkoloških operacija, i da se nije učinilo ništa u edukovanju i povećanju broja specijalista patologije i poboljšanju uslova u kojima rade, učinjena je nepopravljiva šteta desetinama hiljada pacijenata za proteklih desetak godina. Medikalni onkolozi u sekundarnim, a posebno onkolozi, hemioterapeuti, radioterapauti, onkolozi-hirurzi u tercijernim zdravstvenim ustanovama i Konzilijumima, do kojih često pacijenti nisu ni dospevali u trenutku kada je najsvrsishodniji vid specifičnog tretmana, odnosno najbolja strategija onkološkog lečenja još uvek bila moguća, nalazili bi se u čudu sa nalazima koji su govorili u prilog neznanju i nemaru, nalazima koji su svedočili o preduzetim operacijama kada operacije, imajući u vidu klinički stadijum bolesti, nisu smele da budu primarni oblik lečenja, operacijama kojima nije učininjeno adekvatno stadiranje bolesti i koje su menjale prognostičke i prediktivne faktore.
Svedoci smo ulepšavanja fasada oronulih zgrada, dobavljanja novih aparata i tehnike, što je sve naravno neophodno, ali to nije u isto vreme praćeno onim najvažnijim: obraćanje pažnje na ljude, na ličnosti. Važno je ispuniti zamišljeni besmisleni sadržaj, te je nagrađivana poslušnost, politička podobnost, dodvoravanje, nemarnost, duhovna tupost, a svaki uzlet duha i ospoljavanje ličnosti i stava, istinske brige za ljude i zajednicu, bivalo je i biva skrajnuto i kažnjavano. Odavno nije važna požrtvovanost, odgovornost, predanost radu i pacijentima, stalno podizanje nivoa rada u nepovoljnim, često nemogućim uslovima, Svaki nadahnuti čin, koji teži boljitku zajednice, odmah se prepokriva žabokrečinom neprekidno generisanom iz mediokritetstva, poltronstva, resentimana, moralne obogaljenosti, onih čije je delanje usmereno isključivo na ličnu korist i dobit.
U poslednje vreme često se govori u medicinskim, posebno onkološkim krugovima, o odnosu terapauta i pacijenta, čak su i dovođeni profesori i eksperti iz oblasti komunikacija i držana predavanja o važnosti saodnošenja. Ali, naučiti i šematizovati svoje ponašanje prema preporukama i zadatim pravilima o “dobrom odnošenju” prema pacijentima, ne donosi suštinski ništa bitno ni za pacijenta ni za lekara. To bi značilo prezentovanje naučene forme ponašanja, koja će učiniti tek toliko da se lekar poštedi besa i ojađenosti pacijenta i oseća zadovoljno u svojoj ispunjenoj ulozi bez suštinskog, ljudskog angažmana. A bolesnik će biti otpušten sa istom patnjom i nedoumicama, zbunjen maskaradom, predstavom kojoj je prisustvovao. Moram da se osvrnem na jedan od „Prikaza slučaja” koji je prezentovan na 50. Kanceloroškoj nedelji. Prikaz slučaja koji govori o tome kako se nije učinio minimum obrade pacijenta sa sumnjom na malignu bolest, bolesnik pre operacije nije prezentovan Konzilijumu, što je dovelo do potpuno pogrešne strategije lečenja, te je izgubljeno dragoceno vreme za pacijenta. A zbog čega? Zbog nemara, nebrige i bahatosti. Jednom rečju zbog SUJETE. Prva stvar s kojom lekar, posebno onaj pred kojim se nalazi čovek oboleo od maligne bolesti, mora da se uhvati u koštac, da je savlada, ili bar na tren zaboravi i potisne je, jeste: TAŠTINA. Samoumišljenost, iz koje proističe nebriga i ravnodušje, ne može da se savlada izučenim i zadatim obrascima ponašanja. Samo lekar, čovek koji se uspinje lestvicama duhovnog uzrastanja, na putu demaskiranja, osvetljavanja tamne strane svog bića, postaje otvoren, vedar, lep, iz njega lapi samoljublje. Tako lekar postaje ogledalo u kome se pacijent, uzdrman ličnom sudbinom, prepoznaje kao sušto, kao biće vredno pažnje. Tek u prozračju, otvorenosti ličnih egzistencija, moguća je istinska komunikacija, nekada i bez reči, kao u ljubavi. Biće stiče moć da pronađe unutarnji mir. A bez smirenja, i našeg i bića koje je obrvala pošast bolesti s kojom se bori ili zbog koje odlazi, svo medicinsko znanje neće pomoći. Zato je neophodno da svi kandidati pri upisu na Medicinski fakultet, ali i tokom školovanja, budu podvrgavani testovima koji će dati odgovor na pitanje da li je budući doktor medicine krenuo putem na kome se osvešćuje činjenica da se ne rađamo za sebe i ne živimo za sebe, već za druge, da tek u nesebičnom posvećenju zajednici i ljubavi prema drugome, dajemo smisao svom postojanju.

U Smederevu

26.XII 2013.
dr Zoran Popadić,
alijas Zosim Popac

Komentara

  1. Avatar od  zosim
    Izvinjavam se čitaocima zbog dela teksta koji sam morao da iuzbrišem, jer se tekst u celosti nije mogao prikazati u blogu, a nisam želeo da ga prikažem u delovima.. Prilikom brisanja onog segmenta koji se odnosi na Onkologiju u Smederevu ostao je neizbrisan jedan deo koji unosi pomalo zabunu, ali se ništa suštinski nije izgubilo.