O KAMENU I SVECU (ili o buđenju kamena) - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

Tišina

O KAMENU I SVECU (ili o buđenju kamena)

Ocenite unos
„Na začelu počela se zbio pokušaj duhovnih sila da se osamostale i da same sobom ovladaju neograničeno. One su htele da ostvare takav autokratski i egocentrični životni poredak koji isključuje svakoga drugoga. Ovaj pokušaj proživljavanja egzistencije same po sebi naziva se satansko krvoproliće“ (Bela Hamvaš). I biće Božjeg lika pogordilo se i krenulo putem prognanih anđela. Povodeći se za bogolikošću, prevarno se oslanjajući na teurgiju, čovek je nakanio da prisvoji svetlost, prigrabi ljubav i zadrži je za sebe. Ali u osvešćenosti duhovnog iskustva biće se probudi u najutarje videnija da sušto u svoj svojoj zatvorenosti i upojedinačenosti svedoči o hristolikosti tek kad se otvori da bi se život, ljubav, rasprostrli ka drugom biću. Nastaje komunikacija. Oslovljivost. Da se život ne bi skvrčio. I zatamnio. I survao. Ako se zatvorim skamenim se, impuls ljubavi zanemi od nebriženija, zlokazna tama proždere svetlost. Ako se zaobručim i oduzmu mi život, oduzeli su mi sve. Ali, ako postojim otvoren za druge i za Duha istine, onda je moja egzistencija bogougodna, celovita, i uzimajući mi život, ne mogu mi oduzeti spasenje. U samoljublju alapljiv sam, želim da posedujem život. Materija prima svetlost i zadrži je za sebe. Odraz ove alavosti i ne-davanja jeste senka. Kad sam otvoren budan sam, osvešćen i postojim u slavoslovlju.
Obitavamo u grehovnosti, ponavljamo praroditeljski greh, jer je nemoguće živeti u nepogrešivosti. Zato svagdašnjim oživljavanjem ikone Hristove u sebi, obnavljati silu pročišćenja, žrtvovanja strasti na prečistom oltaru pokajanja.
Kamen oslikan i oživljen svecem: tama i svetlost, žiža distinkcije sveta veštastvenog i sveta duhovnog. Poznanje Dobra, i poznanje zla. Povezanost poznanja dobra i zla slika je praroditeljskog greha. Kamen: blazirana nepokretnost, lišenost, i svetac: akatizija Logosnih emanacija. Otricateljna ljubav prevodi tamu u svetlost. I kamen se pokrenuo iz upremstva, iz svagdašnje nepokretnosti. Ali, ne pomamno, nerazumno. Izobraženi duhovnik ne dopušta manijakalno orgijanje. Nema strahotnog nereda, stropoštavanja.
„Učenje kamenova je nemo, zanemi i onaj ko ih posmatra i glavnina onoga što čovek od njih nauči ne može se izreći“, piše Gete, a Dž. K. Pouis „o velikoj masi bezdušne materije koja čoveku oduzima reč“.
Kamen naglašava trodimenzionalnost koju nagoveštava ikona. Sama slika kao umetničko delo osiromašenje je stvarnosti, pojednostavljenje realiteta. Slika je sniženje nivoa doživljaja na oko. Slika ima naličje lišeno stvarnosti, prazan list, „iza slike nema ništa“. „Osećanje stvarnosti ne počiva na slikama, nego na zapremini tela, i ne postoji na površini, nego u dubini, ne na plohi, već u prostoru“ (Bela Hamvaš).
Ikona nije slika, iza nje postoji „Nešto“, ali to nije opipljiva treća dimenzija o kojoj govori skulpturolikost kamenova. To je neopipljivo nadbitija. Kamen i svetac. Materija i duh. Čitava arhitektura se može iz ovih kamenova razumeti. Materija se oslobađa sebe i lebdi, razigrana duhom. Tvrdina i neprozirnost u eter i transparentnost. Novalis piše: „Nebeska tela su možda skamenjena živa bića? Možda anđeli ?“
Čak i kada umetnik nije duhovni posvećenik, nema duhovno dostojanstvo i ne služi u Hramu, kamen ne dozvoljava razmetljivost, sprečava umetnika da se pogordi u veštini i provocira u živopiscu otvaranje mističnih vrela unutarnje lepote. Oslikani likovi bez suvišnih ukrasa, skromnošću izražavaju bogatstvo.
Ipak, dela duhovne, liturgijske umetnosti „može da stvara samo umetnik, pa bio on i nepismen, koji posti, moli se i živi u stanju skrušenosti i smernosti“ (Konstantin Kavarnos).
Dela liturgijske umetnosti pripadaju sferama do kojih mirska umetnost ne doseže. Umetnost je buđenje i osvešćivanje osećanja koja postoje u svakom čoveku i koja se ne mogu preneti govorom o iskustvu drugog, već koga postajemo svesni njegovim oživotvorenjem u nama samima, a uz pomoć svih vidova umetničkog delanja. Ne postoji istinsko delo koje nije razvijeno iz doživljaja. A doživljaj je – da parafraziram Žarka Vidovića – osećanje da smisao našem teškom tvarnom životu daje nešto što je iznad tvari, a što se povremeno ispoljava kroz nju. Ali, zbog čovekovog pada, u isto vreme u doživljaju pojavljuje se i osećanje strasti. A ostrašćena duša traži smisao postojanja i suštinu čovekovu u spoljašnjem, u materiji. Dakle, dalje može samo liturgijsko slavljenje postojanja (bitija, egzistencije), na kome se zasniva duhovna zajednica, opredeljena nostalgijom i odisejskom čežnjom za zavičajem, za uzdizanjem u duh, za povratkom u iskon.

(napisano povodom izložbe kamenova na kojima su izobraženi sveci).

Objavljeno u književnim novinama „Svitak“ proleće-leto 2005., broj 41-42.

Komentara