Monahovo srce na dlanu
Autor:
, 26.12.2010 u 13:06 (1385 Pregleda)
(pisano godinu dana posle pešačenja)
Zašto sam pešice krenuo od manastira do manastira? Pre desetak godina napisah prijatelju: Ostario sam, naglo, u magnovenju, u bljesku sećanja na moju nemoć da ustavim vreme što curi kroz rasede stisnutih mi prstiju ... Samo mi smeta ova tupost i lakoća težine u glavi, i vrak od misli na obalama osećaja nepotrebnosti.
Krenuo sam da pronađem mir u svojoj duši, da iskupim sebe. Bat mojih koraka glušio je monotono mrmljanje malodušja. Ali ... Onog jutra sipila je kiša. Monah, iz manastira u kojem sam konačio, na rastanku prozbori:"Pomeni me, ponekad, u svojim molitavma". I tad ... Začuđen držao sam na dlanu i gledao kako miveno Božjim daždom, drhturi srce.
*
Mir Bogovađe. Ponovno šuštanje kiše - zvučno ospoljavanje ovog blaženstva. Spokoj lagano melemi dušu. Redovna, tiha uzmuvanost monahinja opričinja ovo mesto stvarnim. Kasnije:
Bdenije. Polutama. Polusenke, lelujava igrarija oblika. Vruskavo dogoreva sveća. Kaplju suze. Plašti me neuznemirujuća kakofonija glasova. Molim se. Milina.
Sveća vruskavo
u hramu dogoreva
Plaču ikone
*
Pijaca u banji Vrujci. Vlada - dobrohotno, znatiželjno lice dečaka okrepi me. Poklonio sam mu dve pesmice.
Obilazi me traktor. U prikolici, truckajući se zajedno sa gajbama voća, čovek krutog, netrpeljivog lika, gleda me bez dobrih namisli. Stotinak metara dalje traktor se zaustavlja. Čovek iskače iz prikolice i kreće prema meni. Kad mi se sasma približio vidim: lice se raspuklo jedva primetnim osmeškom i iz te pukotine razliva se njim topli mlaz nežnosti. Tutnuo mi je u ruke kesu s kruškama, taj ljubisvud što se krije. Ručao sam kruške.