VojvodinaCafe - Pola veka plavog Volvoa u Novom Sadu
    • Pola veka plavog Volvoa u Novom Sadu

      Generacije novosadskih studenata, pankera i drugih muzičara, inženjera i drugih radnika, bilo da su rođeni u Novom Sadu ili ne, imaju jednu zajedničku stvar. Svi su se u nekom stadijumu života vozili plavim Volvo autobusom, često sa osmehom i oduševljenjem na licu. Novosađani koji su dočekali prve Volvo autobuse davne 1969. godine danas imaju unuke, kojima ne moraju da prepričavaju utiske o Volvo autobusima, jer se i oni sami voze u njima, prenosi portal autobusi.net.



      Ipak, ono što stari Novosađani moraju da prepričaju mlađima jeste da su ovi autobusi doneli veliku revoluciju u javni prevoz Srpske Atine, ali i u grad inače.

      Krajem šezdesetih godina, Novi Sad je imao oko 140 hiljada stanovnika i beležio veliki porast tog broja. Dotrajali vozni park FAP Saurera, Csepel Autokaroserija i AEC Leyland autobusa iz donacije nije mogao da se bori sa rapidnom ekspanzijom grada, koji je deceniju ranije ukinuo tramvajski podsistem u javnom prevozu. Oformljena je komisija na Mašinskom fakultetu, danas Fakultetu tehničkih nauka, u Novom Sadu sa ciljem da pronađe rešenje problema u gradskom prevozu. Rešenje je bilo jednoznačno i upućivalo na šasiju Volvo B58 – dužine preko 11 metara, sa desetolitarskim motorom, na sredini, od 168 konjskih snaga i poluautomatskim menjačem sa hidrauličnim kvačilom i elektropneumatskom komandom.

      Do danas nikada ponovljeno, čak i kada Novi Sad ima duplo više stanovnika samo u gradu, javni prevoznik je nabavio sedamdeset šasija Volvo B58 i raspisao tender za njihovo karosiranje. Politički pritisci povodom korišćenja stranih šasija su bili prisutni, ali su popustili kada je Novi Sad bio u poziciji da pošalje šasije na karosiranje u Italiju. Tada je zemunski Ikarus dao svoju ponudu i dobio posao, pa je 1969. godine u Novi Sad stigao prvi Ikarus IK-4 na Volvo šasiji i plasirao novosadski kao jedan od najbolje organizovanih sistema javnog prevoza u Jugoslaviji. Iako je otvorio novu eru, koja traje i danas, Ikarus više nikada nije isporučio autobuse na Volvo šasijama Novom Sadu.



      Posao karosiranja Volvo šasija je preuzela Autokaroserija, kasnije Neobus. Šest godina nakon velike isporuke Ikarusa, Autokaroserija je predstavila svoj prvi Volvo B58. Zahvaljujući niže postavljenim vetrobranima, vazdušnom oslanjanju i velikim kutijama za displeje, Autokaroserijina vozila su izgledala i bila daleko naprednija od Ikarusa. Konstruktor ove za to vreme veoma moderne karoserije je bio inženjer Autokaroserije Ivan Perić. Koliko je robustan kutijasti izgled karoserije sa velikim prozorima bio napredan dizajn govori i to da su na primer Mercedes-Benz i MAN još uvek proizvodili autobuse sa zasvođenim krovovima i malim prozorima. Ono što je bilo karakteristično za ovaj dizajn su bila tri prozorčića iznad vetrobrana, po ugledu na tadašnje autobuse Leyland National, s tim što ih je Perić savršeno uklopio i na zadnju stenu, čineći je identičnom prednjoj. Kolege su mu u šali govorile da se ne zna da li njegov autobus ide napred ili nazad. Ovaj dizajn je posle bio prilagođen gradskim i prigradskim vozilima TAM koji su imali motore smeštene pozadi, pa su tri prozorčića bila prepoznatljiva u celoj bivšoj Jugoslaviji.

      Iako u manjim serijama, Autokaroserija je od 1975. do 1980. godine isporučila 93 autobusa na ovim šasijama. Tokom njihove proizvodnje i eksploatacije, došlo je do izmena u dizajnu prednje stene, pa su novija vozila isporučivana bez maglenki i sa jednostrukim farovima. Početkom osamdesetih godina 20. veka, novosadski javni prevoznik je doneo novu revoluciju u Jugoslaviju kroz Volvo. Šasija B58 je preimenovana u B10M, i Novi Sad je naručio petnaest šasija – sa Allison automatskim menjačem. Kao da to nije bilo dovoljno, naručeno je i deset zglobnih šasija Volvo B10MA, i time se znak muškog pola pojavio i na “harmonika” autobusima.



      Nova vozila su pristizala, a politički pritisci da se nabavljaju isključivo domaća vozila su stezali kaiš javnom prevozniku u Novom Sadu, pa od 1982. do 1990. godine nije nabavljen nijedan Volvo autobus. Njihovo mesto su upraznili domaći Ikarusi i TAM-ovi iz Autokaroserije. Dok su se Ikarusi na sopstvenoj šasiji sa MAN motorima besomučno kvarili po novosadskim ulicama, Ikarusi na Volvo šasijama su ih ostavljali u prašini. Dugovečnost Volvo autobusa je do te mere merljiva da je veliki broj vozila radio više od trideset godina u saobraćaju, trostruko više od nekih serija Ikarusa ili TAM-ova. Tokom 1982. i 1983. godine je rekarosirano 35 Volvo Ikarusa u Autokaroseriji, te su vizuelno bili unificirani sa ostalim Autokaroserijama. Ostatak vozila je, nakon trinaest godina u saobraćaju, rashodovan, izuzev autobusa sa garažnim brojem 288, koji je ostavljen netaknut u garaži i truli pod zubom vremena.

      Bez obzira na manjak novih švedskih šasija, zlatno doba Novog Sada tokom veselih osamdesetih je bilo u znaku Volvoa. Kada su se u gradu formirali bendovi poput Love Hunters ili Atheist rap, sve više studenata iz unutrašnjosti je pisalo kući sa oduševljenjem o plavim autobusima karakterističnog zvuka, sa ručicom menjača veličine malog prsta. Promena stepena prenosa ovih poluautomatskih menjača je bila moguća pod punim gasom, što su šoferi vešto zloupotrebljavali do te mere da je Javno gradsko saobraćajno preduzeće organizovalo kurs “defanzivne” vožnje za svoje vozače.

      Malo je asocijacija u autobuskom svetu poput Novog Sada i plavog Volvoa. Čak i kada nije u pitanju Volvo, prosečni Novosađanin će reći da se negde prevezao plavim Volvom. Novi Sad je promenio pet država, ali tip autobusa nije. Volvo pokreće Novi Sad od 1969. godine, i svaka revolucija u novosadskom javnom prevozu je vezana za švedski čelik. Volvo autobusi su pola veka deo odrastanja, svakodnevnice i starenja svakog Novosađanina i meštana okolnih sela.
      Komentara Pošaljite komentar

      Kliknite ovde da biste se ulogovali

      3+7 (rezultat upiši slovima)