VojvodinaCafe - Aksentijev kućerak - najstarija očuvana kuća u Sremu
    • Aksentijev kućerak - najstarija očuvana kuća u Sremu

      Miran i pitomi Srem, baškari se i pruža po poljima, njivama, tiho teče rekama, leluja niz pšenična polja. Ali zna i da prasne… Udare gromovi i sevne kavga, besno uperen u nebo, ošine kandžijom Srem… Pa se opet umiri uz roj tamburica, poj ptica i miris kiselog testa, tek umeršenog i bokal vina iz podruma hladnog. I onda krene, tako, priča iz davnina o kući - čuvaru vremena kao i o ljudima koji su je kućom učinili. Ovo je priča o najstarijem kućerku u Sremu koju prenosi RTV B92.



      Etno-kuća iz Ogara potiče iz druge polovine XVIII veka.. Zgrada je sagrađena u bondručnoj konstrukciji (skeletna konstrukcija od drvenih greda), sa ispunom od pletera (pruće, blato, pleva, slama…) i zidovima obloženim lepom (blato sa plevom). Na ulazu u kuću se nalazi mali trem iz kojeg se ide u sve tri prostorije: sobe sa strane i kuhinju u sredini. Osnova kuće nije uobičajeno pravougaona, jer je spoljašnji zid kuhinje pomeren u polje i dobijen je deo koji se u Sremu zove kućer. U kuhinji je sačuvan otvoreni odžak, kao i zidani štednjak. Bogatstvo porodice ogledalo se u upotrebi tada retkog krovnog materijala – biber-crepa, a posebnu vrednost kući daje bogata obrada uličnog zabata.

      Ovaj objekat ima status spomenika kulture od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju. Dobio ga je 1990. godine, na inicijativu Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Sremske Mitrovice.

      Poslednji vlasnik kuće, koji je i živeo u njoj je bio Aksentije Stojšić, a njegova sestričina, Dragica Aleksić, rođena 1929. godine čuva uspomene na porodičnu priču.

      Nekada davno došla su tri brata iz goletne Like. Naselili su se u plodnom Sremu, zbog obilja obradive zemlje, pašnjaka, šuma... Skućili su se u Ogaru i živeli u današnjoj Etno-kući. Najstariji se zvao Cveja, on je bio dostojanstven, umeren, čestit, vredan i pošten domaćin. Druga dvojica – pošteni i vredni, takođe, ali naprasne i kavgadžijske naravi, međusobno su se svađali i jednom prilikom je brat na brata digao ruku.

      Posle odsluženja kazne najmlađi brat je nastavio suživot sa Cvejom... ali avaj, zla kob ga nije napuštala. Bio je naočit, sviđao se ženama, često i tuđim. Jednom prilikom se od ljubavnice nije vratio kući. Ubile su ga komšije – Miletini.

      U kući je ostao samo Cveja. Oženio se čestitom devojkom iz Golubinaca – Stanom. Cveja i Stana su izrodili dvoje dece: Aksentija i Milenu.

      Godine su prolazile, deca odrastala...seljačka muka je odvodila i Cveju i Aksentija sve bliže flaši. Propili su se i nesuglasice u kući su bivale sve češće.

      Milena je pobegla od svega toga u Obrež. Udala se od 17 godina i izrodila petoro dece (Dragicu, Vericu, Jelicu, Nikolu i Slavka).

      Aksentije je bio pravi boem, voleo je žene, kafane, “kocku”… Jednom prilikom su ga roditelji odpremili, sa 60 utovljenih svinja – braova, sto bi Sremci rekli, u Zagreb da ih proda. U to vreme svinjama se najbolje trgovalo u ovom, dalekom gradu. Novac od prodate stoke “gledao je na sto strana”, plan je bio da se dokupi još koje “jutro” (0,57 hektara) zemlje, da se dozidaju poljoprivredni objekti u dvorištu, da se nabave alatke za rad u polju… Aksentije se iz Zagreba nije vraćao dve nedelje, niti je glasa od sebe slao. Roditelji su se uplašili da ga je neko ubio i opljačkao. Njihovoj zabrinutosti i tugi nije bilo kraja…sve dok treće nedelje po odlasku nije poslao depešu u kojoj moli da mu se dostavi koji dinar u Zagreb, kako bi mogao da se vrati kući. Sav novac je potrošio u ovom gradu, punom izazova – lepih žena, kafana i kockarnica.

      Aksentije se ženio 3 puta. Iz prvog braka ima dve ćerke: Anđelku i Milovinu. „Razveo se, jer je bio bećar!“ priča njegova sestričina, baka-Dragica, prisećajući se, sa suzom u očima, svoje porodične istorije po majčinoj, Mileninoj, liniji.

      Druga Aksentijeva žena – Zagorka, bila je iz Dobrinaca. Poštovala je i volela njegovu familiju i samo rečima hvale, baka-Dragica govori o njoj. Bila je čestita, vredna, brižna i dobra domaćica. Umrla je rano.

      Treća Aksentijeva žena bila je komšinica „izakuće“ kako se priseća naša sagovornica. I nju je Aksentije nadživeo.

      Ćerke su mu u ratnim godinama „otišle u partizane“, zatim su obe počele novi život u Subotici. Retko su dolazile.

      Kada se Aksentije razboleo, zamolile su svoju sestru od tetke, baka-Dragicu da preuzme brigu o njemu i o njegovoj kući.

      Aksentije je voleo svoju kuću, nije hteo iz nje dokle god je mogao sam. Kada je pao u krevet, baka-Dragica ga je odvela u svoj dom i brinula o njemu do poslednjeg časa. Nije dugo bolovao.

      Kad je umro, odneli su ga u njegovu kuću, da tamo prenoći, kako nalažu stari sremski običaji. Put večne kuće krenuo je 1985. godine.

      Kuća je godinama bila zapuštena i prepuštene zubu vremena. Godine 2012-te, lokalna samouprava, konačno, počinje da brine o njoj, da je sređuje i održava, kako bi ova najstarija kuća u Sremu, služila Ogaru i opštini Pećinci na čast i diku.

      Danas je Aksentijev kućerak nezaobilazni turistički lokalitet opštine Pećinci. Posetioci su oduševljeni arhitekturom ove kuće; velikim travnatim dvorištem; negovanim cvećem; najvećim, u opštine, rodinim gnezdom - na odžaku; ali i ovom porodičnom pričom.

      Kada čujete melodiju i reči čuvene tamburaške pesme “Ima jedan kućerak u Sremu”, setite se opštine Pećinci, Ogara i Aksentija, jer ona možda peva upravo o ovom kućerku i ljudima koji su živeli u njemu.
      Komentara Pošaljite komentar

      Kliknite ovde da biste se ulogovali

      2+6 (rezultat upiši slovima)