VojvodinaCafe - Manastir Šišatovac
    • Manastir Šišatovac

      Manastir Šišatovac je po mnogo čemu osoben. Najpre po tome što se, za razliku od drugih fruškogorskih manastira, sasvim sigurno zna kako je i kada nastao. Izvesno je da je osnovan 1520. godine, a da su osnivači monasi iz manastira Žiča. Tih godina morali su, kao i mnogi drugi, da se sklanjaju ispred Turaka u Srem. Pod vođstvom igumana Teofila, monaha Ilariona i Visariona dolaze u Srem. Tu zatiču jednu malu crkvicu koja je bila posvećena sv. Nikoli i koju oni nazivaju "Remetsko".



      Upravo na tom mestu oni zidaju crkvu posvećenu Rođenju Bogorodice i nazivaju je Šišatovac.

      Kult Stefana Štiljanovića

      O toj prvobitnoj crkvi postoji jedan izuzetan dokumenat. U četverojevanđelju (pisanom 1560. godine od starca Evgenija) u vreme igumana Teofila, sačuvana je iza poslednjeg lista knjige slika stare crkve Rođenja Presvete Bogorodice iz 1520. godine. Tu crkvu bez zvonika podigli su iguman Teofilo i izbegli žički monasi. Nekom igrom sudbine taj crtež su naručili monasi iz Šišatovca ne bi li sačuvali uspomenu na staru crkvu koja se trebala rušiti.

      Ova slika je rađena dosta kasno (1778. godine) od strane lajtnanta Pavla Dimitrijevića, a u vreme kada se već zidala nova (današnja) crkva. U to doba u manastiru je postojao kult sv. Stefana Štiljanovića. U Panagiriku manastira Šišatovac iz 1545. godine postoji jedan kratak zapis koji kaže: "Ova sveta i božanstvena knjiga koja se zove Panagirik, manastira Šišatovca hrama Rođenja Presvete Bogorodice, gde netljene mošti počivaju svetog i pravednog i divnog Stafana Štiljanovića, srpskog despota". Ako se uzme u obzir da je Stefan Štiljanović umro tokom 1543. godine (možda čak i kasnije), a da ga ovaj zapis i 1545. godine već spominje kao sveca može se konstatovati da je veoma brzo posle smrti proglašen za sveca.

      Manastir je zbog kulta Stefana Štiljanovića imao dosta posetilaca i materijalnih priloga tako da je dobro stajao što nikako nije moglo izmaći budnom pogledu Turaka. Stoga tokom 1566. godine oni određuju manastiru iznos od 26000 akči za obavezu otkupa, a 1000 akči o tadašnjem stanju u manastiru. Mnoštvo posetilaca je obilazilo mošti Stefana Štiljanovića, a tokom 1643. godine u manastiru jedno vreme boravi patrijarh Pajsije (Janjevac, patrijarh srpski 1614-48.) i osim što se poklonio moštima sv. St. Štiljanovića, napisao mu je Povesno slovo. Nekako u to doba i opat Bonini ga je posetio (1702) i o njemu je stekao lepe utiske koje ne krije da navede: "Manastir je jedan od većih u Sremu. Ne računajući iskušenike i poslugu, u njemu živi 25 kaluđera opštežitelja.

      Bogati su, jer ooseduju dobro i plodno zemljište, kako među brdima tako i u rečnoj dolini, imaju i prelepe vinograde. S leve strane ispod manastira nalazi se divna česma, gde izvire veoma sveža i zdrava voda. Pravo je dosta veliki podrum. Ceo je sazidan od četvrtastog kamena, ali je poluotkriven. Manastir je okružen isključivo stablima raznovrsnog voća. U njegovoj lepoti se može uživati samo izbliza jer je zaklonjen". Nadalje opat Bonini navodi da manastir uživa ukupno 1138 jutara zemlje.

      Prilog Vuka Isakoviča

      Prvobitna crkva nije sačuvana i brzo je srušena, tako da se već u vizitaciji iz 1753. godine navodi samo nova crkva sagrađena 1634. godine. Tako Opis navodi da je nova crkva sagrađena od kamena, ima dva kubeta i da je pokrivena novom hrastovom šindrom.

      Nedugo potom sagrađen je 1742. godine novi četvorospratni zvonik kvadratnog preseka prilogom Vuka Isakoviča (glavni junak "Seoba" M. Crnjanskog). Kako je crkva izgledala u to doba (kraj XVII veka) može se videti na maloj ikoni rađenoj na drvetu gde je crkva prikazana kao veoma skromna građevina sa dve kupole i slobodnom zapadnom fasadom. U doba vizitacije unutrašnjost crkve je bila u prilično lošem stanju jer su neke freske pootpadale.



      Navodi se da u crkvi postoji ikonostas (danas se o njemu ne zna skoro ništa). U manastiru boravi ukupno 13 monaha, 5 đaka, 13 slugu, 12 prnjavoraca. Tokom 1749. godine podignuta je i grobljanska kapela oblika jednobrodne crkvice sa četiri prozora i vratima, trougaonog zabata i drvenog zvonika na zapadnoj strani. Iz tog vremena je ostao prikaz crkve na graviri Hristofora Žefarovića iz 1753. godine gde je prikazan sveti St. Štiljanović sa krunom na glavi i skiptrom u desnoj ruci. U medaljonu sa njegove desne strane prikazan je grad Morović, dok je u medaljonu sa njegove leve strane manastir Šišatovac.

      Lik sv. St. Štiljanovića je pomalo idealizovan i veoma podseća na Brankoviće.Crkva koju mi danas poznajemo podignuta je u vremenu od 1758. do 1778. godine. Ono što na njoj odmah privlači pažnju jeste njena veličina koja prelazi u monumentalnost, tako da i po tome odstupa od ostalih daleko manjih fruškogorskih manastirskih crkava. U njenoj arhitekturi ne samo da potpuno preovlađuje barok, već i to što su njeni prozori (njih 9) izrađeni u gotskom stilu, što je čini se jedini primer takve gradnje na Fruškoj gori. Crkva je oslikana od strane Grigorija Davidovića Obšića iz Čalme. Crkvu je majstor oslikao u potpunosti "od pjevnica do verha svoda".

      Godinu dana kasnije on je oslikao i ikonostas. Danas se o šišatovačom ikonostasu zna tek onoliko koliko to dopuštaju slučajno sačuvane fotografije i svedočenja savremenika. Karakteristično za njega jeste to da je spadao u retke oltarske pregrade koje su bile zidane. Sastojao se iz tri horizontalne zone (prestone ikone, praznici i medaljoni). Skoro sve ikone su bile oslikane na gipsanoj podlozi. Nažalost, sačuvane su samo carske dveri sa predstavom Blagovesti.

      Inače, manastir je tokom XVIII i XIX veka imao svoj procvat. Posećuje ga pećki patrijarh Pajsije (1633/34), patrijarh Maksim (1666), Arsenije III Čarnojević (1702), episkop temišvarski Nikola i bački Sofronije (1726), mitropolit Vićentije Jovanović (1733), Arsenije IV (1745). Tokom XIX veka tu su Lukijan Mušicki, Vuk Karadžić, P. Šafarik i F. Miklošić. U celini, današnji ostaci ovoga manastira (i pored delimične popravke) predstavljaju impozantnu sliku. Ne možete a da se ne divite veličini koju manastirska crkva ima, ali isto tako ne možete izbeći i mučni utisak nad ljudskom glupošću kada uđete u unutrašnjost crkve. U njoj osim golih zidova nema više ništa, tek tu i tamo na zidu poneki ostatak freske koju vreme ili ljudski vandalizam nisu izgrebali ili narušili. Ogromni unutrašnji crkveni prostor danas je prazan, a pod njegovim svodovima umesto da lebdi crkveno pojanje, molitva i miris tamjana, čuju se golubovi.

      Stecište inteligencije

      Možda je najpoznatiji period od 1812. godine kada je u Šišatovcu boravio Lukijan Mušicki (arhimandrit) koji je uspeo da od manastira napravi stecište najznačajnije srpske inteligencije toga doba: Vuka Karadžića, Jakova Gerčića, Petra Ivanovića Kepena i drugih. Mušicki je iz Šišatovca otišao 1827. godine. Manastir je svakako veoma bogat sa 1296 jutara zemlje (1905. godine), a neposredno pred II svetski rat on poseduje 1182 jutra.

      U II svetskom ratu manastir sa crkvom je razoren. Slava manastira Šišatovac je Mala Gospojina - 21. (8.) septembra.
      Komentara Pošaljite komentar

      Kliknite ovde da biste se ulogovali

      2+6 (rezultat upiši slovima)