VojvodinaCafe Forum - Tišina - Blog
Pogledaj RSS Feed

Tišina

Ima trenutaka kad se okolo za dugo stani praznina i čoveku preostaje da se povuče i odvoji od spoljašnjeg sveta. Duša ćuti jasno samo sopstvenu živu tišinu. Sve drugo postane daleko i tuđe i podseća na jutarnji utisak o zaboravljenom snu.
Ali, dešava se često, kad kakvo duševno ili telesno naprezanje iščaže iz svakodnevlja, da se u bogohulnom samozaboravu osetim blaženo lakim, poput opalog lista koji je od nečeg bliskog otrgnut i drugom, nepreglednijem privinut neobavezno, slobodno, da osećam kako se telesnost zgušnjava, tone u tamu neznanog, ostavljajući kao svoj trag maglušastu, meku prazninu. Stajao bih, ili sedeo nepomično, obamro, usnula tela i čudno budne svesti u stanju koje nazivaju katapleksija, u bezmernoj lakoći udova. Zađe se u meatuse nečinjenja. Ali, u bekstvu od fame samoosvešćenosti nema milostivog dodira i moći samopročišćenja. Ti trenuci crpe čovekovu snagu ako se "Božanska svetlost ne ukazuje u njihovoj tmini". Iz takvog stanja povratiš se smalaksao, pokrenut jednoličnim kloparanjem životnog žrvnja. Ometene stidom suze kaplju u memlu setnog droba.
*
Perem tanjir iz kog sam jeo. Slap nepovezanih reči umiva mi ruke i zajedno sa ledenim mlazom česmenske vode spira ostatke jela. Zatvaram česmu, ostavljam tanjir, zaboravljam reči. Tišina.

Iz knjige "Mal-normal" Zosim Popac

  1. *

    *
    (Vojkanu Čvoroviću)

    Tek su čvorci
    razdevičili jutro
    Dan se već trontao
    svetlosnim ruhom

    Klošarima
    iz kontejnera širio se
    miris pekara od stida

    crvenele su reči
    U gradskom metežu čuh
    bat očevih koraka

    U sobi 26 na Klinici
    za očne bolesti
    dan je skliznuo bez pitanja
    u vreli dlan prijatelja

    Zosim Popac
  2. Očajna pesma

    OČAJNA PESMA

    Raskrinkavali smo intimu
    zatvorenih dvorišta
    remetili san izgladnelih
    ostavljenih životinja
    iz soba nas začuđeno posmatraše
    iz straha nedovršene namere
    zaustavljeni gestovi svakodnevnice
    mirisavih ljubavi nepoznatih
    kreveti neraspremljeni
    Poluispijene čaše plakale su
    od tugom iskrivljenih nekih usana
    zaboravljene
    A mi stranci uplašenih
    očajnih lica
    uzjahani i bičevani ...
  3. Mojim pacijentima

    MOJIM PACIJENTIMA

    Juče je u viziti sestra
    kriknula videvši pocrnelu
    razjedenu dojku

    na krevetu sledećem
    utroba u raspadanju moli
    muka da je lišim na Nebo

    prstom bih da pokažem
    ali ne mogu već dugo
    ozbiljno sebe da shvatim

    Mesecom u pokajanju
    kad izdejstvujem oseku bludi
    zaostane mulja u meni

    hoću da im kažem i pored
    uzglavlja mog raste njiva
    da ...
  4. Putniku koji dolazi u smederevo

    PUTNIKU KOJI DOLAZI U SMEDEREVO

    Kad dolaziš
    putniče gradu priđi
    s reke zidine i kule
    tvrđave razrušene gledaj
    ne miriši vodu
    ne obziri se na kranove
    bogomoljke što proždiru
    utrobe lenjih šlepera

    Zlatno jaje
    iz kog se vasceli
    ispilio svet promoliće se
    iz tvojih grudi

    Na groblju
    starom u hram uziđi
    za žitelje ovdašnje
    pomoli se prođi kroz grad
    ...
  5. Večnost

    VEČNOST

    Neko je napisao
    Put u pakao posut je cvećem
    Noćas je snonevidan
    ječanje tišine slušao
    začudo lako je bilo tegobno
    poniranje u sebe

    Probudio se znajući
    ovo je jedan od onih dana
    kada sve može da učini
    čak da nestane
    i da se ponovo kroz neiskaz
    vremena pojavi ili već
    sutra u nečijem dnevanju
    opipljiv kao šašoljeća žud

    Dužnicima je sve oprostio ...
  6. Tri praznine

    TRI PRAZNINE

    Na groblju
    glasno molitve ćutim
    smiren nepomičan
    Grob
    Teška
    puna praznina

    Na obali Save
    niz vodu puštam nemire
    nepomičan tih
    Reka
    Prpošna
    laka praznina

    Na papiru
    dopuštam slova da grajaju
    tih smiren
    Reč
    Radost
    Divlja praznina


    Zosim Popac
  7. Metanoja

    METANOJA

    Te noći
    legao sam gorući u snu
    na svoj lik u ogledalu
    nabreklo živilo
    poklopilo je svoj odraz

    Sutradan prvi put
    ženu sam spoznao

    Dvadeset vekova
    proteklo je i tek sada smogao sam
    snage da ove stihove obojim toliko
    malo je potrebno za pad a tako
    mnogo za preobraženje


    Zosim Popac
  8. U snu žene

    U SNU ŽENE

    Potražih ženu u sebi
    Izaoblačnim koracima
    muškosti stenje
    zgnjecao sam

    Magma iz mene
    izliva se i hladi
    na srebrnkastoj
    mustri snatrenja
    u prepoznato obličje

    Sad veštastven
    postojim u ozbiljenom
    snu jedine žene vezan
    u pećini opsednutosti
    lancima želje

    Ne razaznajem vreme
    Osećam samo
    život mi kap po kap
    ugiba teme
    ...
  9. Ljubeći šta li to ubijam šta li budim

    LJUBEĆI ŠTA LI TO UBIJAM
    ŠTA LI BUDIM

    Promočivi limbusi
    onog što bejah ja
    što beše ona

    U brazdu blizoće
    vetropirasto propupile
    dražesne kapi znoja

    Jedrih grudi nanižicom
    gustiram usnama drobnim
    krunim mekotu

    U pupak živi
    peska klepsidre
    poljupci laze

    Vavjekost ispiljena
    u žustrom volišanju
    uzjogunjenih trošnosti


    ...
  10. Među bedrima

    MEĐU BEDRIMA TEK
    POSTAJEM PROZIRAN

    Kad dan je kolač
    od kokosa
    dečarac dokon igram se i grajam
    febrilnog čela
    Pod kožom
    nabrekne vena poetika

    Neutaživo celivam tad
    drhtavu plot
    među bedrima
    stihohlepujem ad hok
    Možda
    nekoga i probudim


    Zosim Popac
Strana 11 od 20 PrvaPrva ... 910111213 ... PoslednjaPoslednja